Aleksandar Horvat, svestrani Ludbrežanin koji se, izmežu ostalog, bavi pisanjem, uzgojem bonsai drvaca, grafičkim dizajnom i mnogim drugim stvarima, osvrnuo se zanimljivim tekstom na nedavne poplave u Podravini.
Na Facebook stranici “Volim Podravinu” prenesen je njegov tekst pod nazivom “Kap koja je prelila Dravu”, koji u nastavku donosimo u cijelosti.
– Laički, ideja kruženja vode je vrlo jednostavna. Pod utjecajem sunca i vjetra svjetska voda isparava, u nebesima se pretvara u oblake i kondenzira, te zatim kao kišne kapi pada natrag na tlo, puneći tako potoke, rijeke i mora. Ciklus kruženja vode se tako zatvara, a multipotentna znanost koja iz toga proizlazi se zove hidrologija. Prirodne sile čovjek upreže u svoja kola, nezasitan za ostvarivim dobrobitima. Sunce i vjetar ipak uzimamo zdravo za gotovo i koristimo od njih koliko nam daju, loveći sunčeve zrake u fotonaponske ćelije, a vjetar u vjetrenjače, pa što bude. No s vodama, poglavito rijekama, stalno nešto petljamo.
Hidrologija i njene podznanosti nas uče da rijeka nije tek protok vode kroz korito, već čitav sustav vrlo složenih procesa i mijena utemeljenim na zakonima fizike. Svaki student zna da ni jedna rijeka, ako je pustimo da teče kako ona želi, neće teći ravno i pravocrtno. Zbog transportne uloge vode, dolazi do premještanja šljunka, pijeska i drugih sedimenata kroz tokove. Brzi tokovi erodiraju obalu na jednoj strani dok na suprotnoj strani dolazi do taloženja. Tako nastaju zavoji rijeke zbog čega se matica premješta na suprotnu obalu i tako dobivamo prirodni vijugavi tok rijeke – meandre. Matematički i eksperimentalno dokazano. Za velikih vodostaja rijeka nadvisuje svoje korito i izlijeva se iz njega. U povijesti su zbog prirodnog meandriranja postojale tzv. retencije, područja u koja se kroz određeno vrijeme izlijao i zadržao višak vode da bi se kasnije, padom vodostaja, vratio u svoj tok. Tako govori znanost i povijesne karte. Ali mi s rijekama stalno nešto petljamo.
Čovjek je shvatio da u retencijama postoji plodno tlo, pa je polja čak i naselja približio rijeci. Da bi dobio više teritorija počeo je presijecati meandre i ravnati tokove što je izazvalo čitav niz poremećaja u fizici toka i transportu sedimenata. Nastavno na to, flora i fauna je izravno pogođena takvim promjenama. Gospodarstvo je neumoljivo u osvajanju profita, posebno ako ga donosi eksploatacija prirodnih resursa. Ekolozi su u toj priči samo teret i smetala, jer su uvijek protiv gospodarskog progresa. Nije im žao ni ljudi, ni sela, hej… žao im konja… Evo za jedan primjer, bregunica (Riparia riparia), najmanja ptica iz porodice lastavica koja se gnijezdi u rupama u pješčanim obalama i nasipima. Od 1980. godine do danas zbog “uređenja, korekcija i eksploatacija” riječnih korita broj parova ovih ptica u dravskom slivu pao je s 30.000 na jedva 5.000. Zašto bi to bilo važno? Jer prema studiji jedan par bregunica dnevno pojede do 10.000 komaraca. Bregunica je sve manje, nemaju se gdje gnijezditi, nemaju gdje iskopati rupu. Komaraca je sve više i oni nas obožavaju. Zato jer mi stalno nešto petljamo s rijekama.
Da bi prisilili rijeke da teku pravocrtno, učvršćujemo obale betonima, remetimo promet sedimenata, uništavamo staništa, mijenjamo dubine korita, izazivamo fiziku. Ovih dana svjedočimo kako se Drava prelila preko ruba. Šoderica, Repaš, Drnje… Kaže se – viša sila, puno je kiše, nema to veze s meandrima i retencijama, čovjek tu ništa ne može.
Ispada kako je Drava opet oborila sve rekorde, kao da se radi o natjecanju. Vodostaj se mjeri od površine vode, pa je dobro pitanje – je li dravsko dno u onom zavoju kod Šoderice i dalje na istoj dubini kao nekad ili se cijelo korito podiglo? Koliko je novog sedimenta donio zadnji poplavni val? Hoće li se i gdje on on nataložiti? Gdje će u doglednoj budućnosti ista količina vode naići na pliće korito? Stručnjaci bi to mogli znati. Evo, Šoderica… Bila je potrebna ta jedna kap viška, da se prelije kroz onaj šumarak kod pruge, pa da potočić krene raditi “malu grabicu“, pa da se meka zemlja natopi, pa da nastane prvi slapić koji kopa malo jače, pa on pokrene “express eroziju“ i odnese livadu, proširi se u kanal, dobije u medijima nadimak Niagara i eto novog meandra, kroz jezero.
Dobra je pretpostavka da kad ne bi bilo nas, jer sad moramo biti i spašavati što se spasiti može, da bi se prepunjeno jezero stalo prelijevati na svom južnom dijelu pronalazeći ponovo niži tok Drave. Priroda pronalazi način, voda uvijek teče kamo teče i pronalazi put, a čovjek koji želi vladati rijekom postao je žrtva, boreći se s njom za svoj opstanak. Ali nije rijeka došla k nama, prvo smo mi došli k njoj. Rijekama treba više prostora kako bi mogle raditi ono što rade. Kad rijeka ne može teći kuda želi, onda teče kuda može.
Iluzorno je vjerovati da ovaj rekordni vodostaj ne može biti oboren, da vjetar nikad neće porušiti vjetrenjače, da sunce nikad neće spržiti solarne ćelije, i na kraju, iluzorno je vjerovati da će moćne rijeke teći baš onako kako ih mi usmjeravamo i da neće tražiti nove puteve, kroz naše dnevne sobe. Kap koja je prelila Dravu, trebala bi biti signal. Nezaštićeni smo. Jer mi s rijekama stalno nešto petljamo.