Posljedica upotrebe nafte kao sirovine u gotovo svim industrijama dovela je do njezinog drastičnog smanjenja u volumnim zalihama svijeta. Jedna od važnijh prerađevina nafte je plastika koja se upotrebljava za izradu ambalaže, cijevi, ljepila, izolacijskih i mnogih drugih materijala. Međutim, bez obzira na neizmjernu važnost plastike pokazalo se da je jedan od najvećih problema današnjeg otpada. To su bili dovoljni razlozi znanstvenicima da probaju osmisliti materijal čija sirovina nije nafta i koji će se moći brže i bezopasnije razgrađivati.
Mnogi stručnjaci diljem svijeta bave se ovom tematikom, a jedan od njih je tim iz Finske koji je uspio razviti nov način dobivanja plastike iz bioosnove. Pri tom se misli na biljna ulja i masti, kukuruzni škrob te graškov škrob. Iz njih se dobija monomerna glikolna kiselina koja služi kao sirovina za izradu PGA (poliglikolne kiseline) odnosno bioplastike. Paralelno s njima znanstvenici iz Italije su, također radeći na ovom projektu, pronašli način dobivanja bioplastike i to iz melase. Melasa je gusta smeđa tekućina dobivena kao nusprodukt pri proizvodnji šećera. Ovo je vrlo važno otkriće zato jer se za njezinu proizvodnju ne koriste vrijedne prehrambene sirovine.
Karakteristike bioplastike su više nego zadovoljavajuće s ekološke, ali i ekonomske strane. Bio-PGA polimer (plastika) je otkriven čak 1954. godine, no tek su u posljednje vrijeme otkrivena i njegova zanimljiva svojstva. Naime, ima visoku točku taljenja i to između 220 i 225°C što pospješuje otpornost na toplinu. Zatim je tu i važno svojstvo hermetičnosti (ne propušta isparavanje), te otpornost na masnoće. Jača je 20 do 30 % od današnje najkorištenije PLA plastike, a ono najbolje jest da se raspada brže nego PLA. Studije su pokazale da materijal gubi svoju postojanost već nakon dva tjedna, a nakon četiri tjedna se potpuno razgradi, no sama brzina razgradnje se može regulirati ukoliko je potrebno.
Budućnost bioplastike čini se veoma obećavajućom, štoviše prognozira se šira upotreba upravo zbog njezinih odličnih svojstava sličnih plastici dobivenoj iz nafte, ali brže biorazgradivosti. Također, ekološki je prihvatljivija jer ne ovisi o nafti, a količina oslobođenog ugljikovog dioksida prilikom razgradnje može biti i do 70% niža u odnosu na plastiku proizvedenu od nafte.
Tekst: Biologija.com.hr // Mirela Uzelac, studentica znanosti o okolišu
Izvori:
ScienceDaily
Middleton, J. C. & Tipton, A. J. (1998): Synthetic Biodegradable Polymers as Medical Devices. Medical Plastics and Biomaterials Magazine, mddionline.com
Al Jazeera Balkans