Teško, teško, teško, ali očito da tako mora bit’, negdje je tako zapisano. Od prvog kola kad krene sezona u tom smjeru jednostavno ne možemo je okrenut’ onako kak bi mi htjeli i očito da ćemo morati tu muku istrpiti do zadnjeg kola, do kraja prvenstva – rekao je strateg Slavena Ivica Sertić nakon domaćeg remija protiv Istre.
I u pravu je. Slavenov ovosezonski put kao da je zacrtan još prije prvog prvenstvenog kola. U 28 dosad odigranih kola upisane su četiri pobjede, 14 neriješenih ishoda i 10 poraza. Sakupljeno je 26 bodova. U prvenstvo se krenulo s Tomislavom Ivkovićem na klupi koji, unatoč kur*evitom nastupu, nije ostvario potrebne rezultate. Momčad nije igrala neki lijep nogomet, što bi se pregrmjelo da su ih išli rezultati – a nisu.
Na klupi je ostao do 10. studenog, poraz od Osijeka bio mu je posljednja utakmica koju je vodio kao trener Slavena. Nakon toga momčad je privremeno preuzeo Ivica Sertić, domaći trener koji se i ranije povezivao s prvom momčadi, a onda je krajem godine i službeno postao prvi čovjek struke Farmaceuta.
U prve tri utakmice, još kao neslužbeni trener, Sertić je upisao dobar domaći remi protiv Hajduka (vodili 2-1 do 74. minute, na kraju 2-2), remi protiv Lokomotive (vodili 0-1 do 80. minute, završilo 1-1) i remi protiv Rudeša (vodili 1-0 do 76. minute, završilo 1-1). Da ga sreća nije htjela, pa baš i nije. Ipak, probuđena momčad Slavena zaigrala je puno bolje i ljepše pod Sertićem te su se čekali bolji dani.
Došla je i Nova godina i s njom novi remi – vrijedan bod protiv Bišćanove Rijeke koja je bila u naletu. Slijedilo je novih 1-1 u Puli protiv Istre, da bi nakon toga Slaven upisao sjajnu pobjedu protiv Gorice koju su totalno nadigrali. Bilo je 2-0 i činilo se da je probijena ta blokada. Na gostovanju kod Dinama nije se moglo previše očekivati, ali očekivalo se od domaćeg dvoboja s izravnim konkurentom – Interom.
Dogodio se minimalan poraz, utakmica koju je i Sertić ocijenio kao jedini pravi kiks njegove momčadi. Dojam je popravljen u Osijeku gdje je Lima u posljednjim minutama izvukao svome Slavenu bod i postavio što drugo nego 1-1, da bi uslijedila ona šokantna utakmica protiv Hajduka gdje su u posljednjim trenucima Bili okrenuli izgubljenu utakmicu i u Split odnijeli sva tri boda.
Nakon poraza od Lokomotive u gostima Farmaceuti su kod kuće ‘skinuli’ baš Ivkovićev Rudeš s 2-1 za kakvo takvo olakšanje. Na Rujevici je upisan naizgled rutinski poraz od Rijeke s 2-0, a onda je došla jučerašnja utakmica protiv Istre.
Na samo nekoliko stotina metara od stadiona nebom su se lomile munje. Vjerojatno je i nebo znalo da nešto neće biti dobro. U trenutku kada je Miloš Vidović zabio za 3-1 na cijelom terenu osjetilo se olakšanje. Sertiću je tijekom cijele utakmice na licu bio vidljiv grč jer on živi Slaven. Ni nakon Vidovićeva gola nije se vidjelo opuštanje na njegovom licu. Znao je što se dogodilo protiv Rudeša, Hajduka i drugih. Kao da je znao da sreća nije na njegovoj strani. I bio je u pravu.
Prvo gol za 3-2, a onda i jedanesterac u 96. minuti iz kojeg je Istra zabila za 3-3. A samo deset minuta prije toga Istra se mučila prići Slavenovom golu. I onda se u potpunosti vrate. Siguran sam da nijedna osoba na stadionu nije pomislila da bi Puležani mogli osvojiti bod. Možda nisu ni oni sami vjerovali. Ali, na svojoj strani imali su ono što Slaven i Sertić nisu – sreću.
Razmišljajući o utakmici, Slavenu i Ivici Sertiću, na um mi je palo jedno ime. Sizif. Svi znate tko je bio Sizif i što je Sizifov posao. Sizif je lik iz grčke mitologije koji je bio osuđen da gura veliki kamen na vrh brda. Svaki put kad bi se približio vrhu, kamen bi mu skliznuo na dno i morao bi ispočetka. Pričajući o tome, kao da pričam o Sertiću. Svaki put kad se približi vrhu, dobrom rezultatu i makar kratkom duševnom miru, danu bez stresa, njemu pobjeda sklizne iz ruku.
Cijela ekipa Slavena zaista se bori, tu nema govora. Pravi su spoj mladosti i iskustva. Napadaju zajedno, brane se zajedno. Zajedno slave, zajedno gube. Poštuju trenera, njegov rad i njegove ideje. Kad se lopta iz igre ode van u smjeru Slavenove klupe, Sertić odma skače na nju kako bi ju što brže vratio u igru, najčešće nekim nogometnim potezom. A trener Sertić najradije bi sam ušao u teren i zaigrao, napucao loptu preko najveće reklame i najveće tribine, samo da ne uđe u gol njegove momčadi. Najradije bi postao igrač Sertić.
Podravski jal ‘grda’ je stvar. Podravci priznaju samo pobjede, vole samo lijepe stvari, ne pitajući za ono ružno, ne obazirući se tko je s druge strane. Navijači sami moraju shvatiti da nitko u klubu ne ‘tankira’, da svi rade kako misle da je najbolje u datom trenutku. Nedostaje im jedna jedina stvar.
Fali samo ta prokleta sreća. Jer bolje se roditi bez one stvari nego bez sreće.
