Postoje oni koji imaju potpuno pravo biti osorni na ljude i svijet, propitkivati postojanje Boga koji, eto dopušta loše stvari dobrim ljudima. Nekome je Svevišnji, rekli bi, dopustio previše patnje i time dao u prilog svima koji tvrde da ga zapravo – nema. Postoje naravno, i oni koji su mukom, ali ipak shvatili da život – nedvojbeno jedan i kratak poput bljeska – ne valja trošiti na gorčinu, ljutnju i kroničnu mrzovolju.
– Oprosti. Opraštam. Eto, je li to tako teško? – pita se retorički 46-godišnji Mario Puklek, referent za administraciju i održavanje u javnoj ustanovi Enter koja, piše im u opisu na web stranici, ima zadaću biti potpora novim, ali i postojećim poduzetnicima na području Koprivnice.
Prekinuto djetinjstvo
Ne, nije teško. Pokušate li jednom; jer ipak, to je onaj svakodnevni “oprosti” zbog krivog pogleda ili ružne riječi. Kako naći snagu i zatomiti ponos kad je u pitanju nešto ozbiljnije?
– Teško je. Ali, moraš… – priznaje pognute glave, sjedeći za uredskom foteljom Enterove filijale u Dravskoj ulici, držeći uza sebe jednu od onih sivih generičkih bolničkih štaka.
Mario Puklek podravski je dječak koji ima potpuno pravo biti gnjevan i ljut, ali je, prije svega radi sebe – na koncu i bližnjih – shvatio da takav ne želi biti. Bezbrižno djetinjstvo prekinuto mu je kad je imao tek devet. Nakon puta iz osnovne škole u Legradu do obiteljske kuće na tadašnjoj adresi u susjednom Velikom Otoku dogodilo mu se pravo zlo. Bilo je to možda desetak dana uoči njegova rođendana.
– Vozač i kondukter su nam uvijek govorili, kad ulaziš u autobus, ulaziš s prednje strane. Kad izlaziš, izlaziš odostraga – prisjeća se Mario užasnog siječanjskog dana 1988. godine.
Bilo je hladno, već se bio spustio mrak nad legradskom Podravinom. Izlazio je iz autobusa na stražnja vrata, a vozač ih u nepažnji zatvorio prije vremena. Ni njemu ni kondukteru nije palo napamet pogledati jesu li djeca napustila autobus. Vrata su zahvatila dječakovu jaknu, a on je tako “zakačen” za autobus nastavio lokalnom cestom od jedva devet kilometara, ali dugih poput vječnosti.
Godine bolnica i dvadesetak operacija
– Noge su mi udarale i odbijale se po asfaltu. Osjetio sam svako dodavanje gasa, svako kočenje i skretanje u zavojima. Iako je bio mrak, a ja u neobjašnjivim bolovima – očito u naletu adrenalina – mogao sam razabrati svaki kilometar puta; znajući točno gdje se nalazim – govori Mario, koji je tim putem često znao ići do bake i djeda.
To što je živ, kako navodi, zahvaljuje prijatelju koji je vidio kako se vrata zatvaraju, a on odlazi autobusom. Otrčao je, sjeća se, do svog oca i sve mu rekao. Njegov otac sjeo je u auto i brže bolje pojurio za autobusom. Tko zna što bi se u toj mrkloj noći dogodilo s Mariom da mu nije bilo prijatelja. Iako je od toga prošlo već 36 godina, nije mu lako pričati.
– Liječnici su rekli da sam preživio samo zato što sam bio dijete. Ne sjećam se više ni zašto, vjerojatno i zbog godina, težine, kostiju… Dugo je prošlo vremena kako sam stao na noge, a kad sam i mogao, bili su to nemogući bolovi – dodaje Mario Puklek, pred kojim je tada tek bila prava kalvarija, više od pet godina života po bolnicama te dvadesetak operacija.
“Zaradio” je, boraveći u bolnicama, opasnu bakteriju. Ona mu se, kazuje, nastanila u koljenu i na podmukao način mu “ubila” svaku nadu u oporavak. Ne smije ni razmišljati o potencijalnim operacijama koje bi mu sasvim sigurno omogućile da lakše hoda.
Vozač ga nikad nije posjetio, kondukter jest. Mario govori kako je došla vozačeva kći sa suprugom i tada je doznao kako njezin otac nema snage doći i pogledati ga. Kako to obično biva u slučajevima nesreća, oni koji nastradaju prolaze nove vrste nevolja, administrativne i pravosudne. O dugovima za dosuđenu odštetu i mjesečnu naknadu o trošku linijskog prijevoznika koji je – bit će točno deset godina – otišao u stečaj, nećemo trošiti vrijeme.
Direktoru pomilovanje, Mariju obraz
Dodat ćemo tek da je vlasnik te propale firme, stanoviti Leon Sulić svojedobno zatvoren zbog višemilijunskih malverzacija u tom istom Croatia Busu. Da malo toga ima smisla, a još manje pravde govori i činjenica da mu je 2016. godine udijeljeno pomilovanje od tadašnje predsjednice Kolinde Grabar Kitarović. Kad već misliš da je dosta “šamaranja” s visina, slijedi novi povratak u uobičajenu hrvatsku horor priču zvanu papirologija.
– Nasreću, uspio sam dokazati da sam osoba sa 100-postotnim invaliditetom. Svaki papir, svaki dokaz, brojne komisije, liječnici… Užas. Naravno, nedajbože da kojim slučajem budem imao mogućnost ostvariti neka nova prava; opet slijedi sve ispočetka – priča Mario, s dozom autoironije, vjerujući da mu je život na određen način spasilo i to što je počeo raditi.
– Stvarno ne volim o tome razmišljati, ali ponekad dođe samo od sebe. Što bih bio da ne radim, da me nisu zaposlili prije 20 godina. Možda bih bio kakva propalica, možda ne. Posao me stvarno ispunjava i daje mi određenu svrhu, osjećaj da sam i ja koristan zajednici – doznajemo od sugovornika koji je, kaže, više nego zahvalan poslodavcu, ali i Gradu Koprivnici koji se, ako ne prvi, onda među prvima u zemlji pokazao izrazito osjetljivim, posebno prema osobama s invaliditetom, dajući im priliku za rad.
Mario Puklek, “dječak” iz naše priče kao jedan od “alata” za lakši i bezbolniji put kroz život koristi humor. Onima koji ga znaju, jasno je da je to dio njegove osobnosti. Tijekom razgovora, stanari “Inkubatora” u Dravskoj dobacivali su pošalice i na njegov račun.
Vjera kao utočište
– Što je loše u tome, samo neka je smiješno i u dobroj namjeri. Volim se šaliti, pa i našaliti na vlastiti račun – govori Mario Puklek koji je, vratimo se na početak, od onih koji su odlučili ne biti kivni na Boga čije postojanje ili nepostojanje ovisi o tome koliko je i je li kome potreban.
Razmišlja on, dakako i o tome kako je bilo lijepo do te devete godine i kako je vozio svoj omiljeni poni. Danas, kad vidi druge na biciklima, ponekad ga misli odvuku u djetinjstvo. Nije ni ljubomoran ni tužan, štoviše, sretan je jer vidi da netko drugi to može.
– Kako? Pa vjera mi je postala svojevrsno utočište i obrana od negativnih misli. Meditacija u molitvi, pjevanje tijekom nedjeljne mise u mojim Močilama… Nažalost, zbog invaliditeta ne mogu pjevati u zboru koji se nalazi na katu; iako, kažu mnogi da imam dobar glas za zbor. Svatko nađe svoj izvor snage, ja sam svoj pronašao u vjeri – priča nam Mario koji je uz pomoć molitve i promišljanja o dobru i zlu, na vrijeme smogao snage i rekao “opraštam” vozaču autobusa; čovjeku s kojim se nikad nije uživo sreo, a o kome je – i on o njemu – sasvim sigurno, često razmišljao.
Možda baš i najčešće u ovo blagdansko vrijeme, kad tražiti ili dati oprost zna biti posebno teško.
Programski sadržaj nastao je u suradnji s Gradom Koprivnicom.
FOTO/VIDEO Baka Nikica: Moja gerontodomaćica Davorka je moje zlato i ljubav, ne znam što bih bez nje
