Snježana Mihočka, Tomislav Kraljić, Mirna Kovačić, Marija Gabelica, Marina Njerš, Stojanka Lesički, Sandra Poštić, Martina Valec-Rebić i Branko Pleadin, devet nagrađenih i iznimno cijenjenih odgojno-obrazovnih djelatnika u utorak je primilo pohvale za svoj rad. Riječ o jednima od najboljih u Hrvatskoj, u čije je imao Pleadin istaknuo kako žele što je više moguće unaprijediti sektor obrazovanja.
Branko Pleadin je, inače, 38-godišnji magistar inženjer elektrotehnike rodom iz Đurđevca, u čijoj Strukovnoj školi radi od 2007. godine, kada se zaposlio odmah nakon završetka fakulteta. No, život ga je odveo u susjedni grad pa tako u Koprivnici stanuje sa suprugom i dvoje djece. Predaje predmete iz područja elektrotehnike i računalstva. Dosad je držao satove iz njih čak 30-ak – od Osnova elektrotehnike i Osnova računalstva do zahtjevnijih poput Robotike, Programiranja mobilnih uređaja i Obnovljivih izvora energije. Razlog zašto je pokrio toliko velik broj predmeta leži u činjenici da se obrazovni programi u tehničkim strukama brzo mijenjaju, objasnio nam je.
– Posljednjih nekoliko godina Ministarstvo znanosti i obrazovanja te Agencija za strukovno obrazovanje i obrazovanje odraslih uložili su značajna sredstva u modernizaciju srednjoškolskih strukovnih kurikuluma te sada u školama radimo po novim kurikulumima, koji su puno bliži potrebama današnjeg tržišta rada koje se izrazito brzo mijenja. To, naravno, iziskuje i kontinuirani angažman strukovnih nastavnika na praćenju novih tehnologija – odgovara nam Pleadin.
Postoji određeno unutarnje zadovoljstvo kada kod nekog učenika ili polaznika potaknete osjećaj zadovoljstva jer je naučio nešto novo, kaže Pleadin
Složio se Pleadin ovoga tjedna i s tvrdnjom da je raditi u obrazovanju poziv, a ne posao koji valja odraditi. Ipak, on se u ovome sektoru našao slučajno. Kako je završio fakultet, tako se radno mjesto otvorilo u njegovu rodnom gradu.
– U vrlo sam se kratkom vremenu našao u ulozi nastavnika, iako o tome uopće nisam razmišljao kada sam upisivao fakultet. Međutim, s vremenom sam u nastavničkom poslu pronašao i dodatne interese te područja i mogućnosti za stručno usavršavanje i napredovanje. I eto, prošlo je već više od 14 godina… – govori.
Uz srednju Strukovnu školu, Pleadin radi i u sustavu obrazovanja odraslih, što mu je donijelo nova iskustva i izazove.
– Kada predajete različitim dobnim skupinama i skupinama s različitim tehničkim predznanjem potrebno je svakodnevno prilagođavati pristup u poučavanju i doziranju informacija, ali i koristiti drukčiji psihološki pristup, što nekada i nije baš jednostavno. Međutim, u konačnici postoji određeno unutarnje zadovoljstvo kada kod nekog učenika ili polaznika potaknete osjećaj zadovoljstva jer je naučio nešto novo i korisno i time podigao svoje samopouzdanje – tvrdi.
Posljednje četiri godine radi na europskim projektima
Njegov put k priznavanju od strane kolegica i kolega podrazumijeva sudjelovanje u raznim školskim aktivnostima. Popis je zbilja dug, čemu svjedoči da je Pleadin odgovor završio s “itd.” Dotad je naveo kako vodi i koordinira nacionalne i projekte Europske unije, sudjeluje u radu školskog odbora i školskog povjerenstva za kvalitetu, radnim skupinama za razvoj novih standarda kvalifikacija i strukovnih kurikuluma, vodi školsko stručno vijeće elektrotehnike i računalstva, održava predavanja i radionice za kolege, a usto ponekad priprema učenike za natjecanja.
Europskim projektima bavi se četiri godine. Počeo je s Erasmus+ projektom međunarodne mobilnosti učenika i nastavnika, a kasnije se uključio u provedbu ostalih većih financiranih iz Europskog socijalnog fonda i Europskog fonda za regionalni razvoj. Posebno ističe projekt Centra kompetentnosti, o kojemu se često govori. Njime će se nadograditi Strukovna škola Đurđevac te Obrtnička škola Koprivnica, nabaviti specijalizirana industrijska oprema za vježbe i praktičnu nastavu u sektoru elektrotehnike i računalstva te educirati strukovni nastavnici za provedbu kvalitetnije praktične nastave u redovnim srednjoškolskim programima te u programima obrazovanja odraslih.
Fokus projekata, dakako, jest na učenicima. Što oni njima dobivaju?
– Od takvih projekata izravnu korist učenici imaju prilikom sudjelovanja na stručnoj praksi u inozemstvu ili drugim aktivnostima u suradnji s inozemnim partnerskim školama i poduzećima. U projekte nastojimo uključiti učenike koji se ističu svojim postignućima i motivacijom, kao i učenike s poteškoćama i manje mogućnosti čime podupiremo ideju inkluzivnosti obrazovanja. Za vrijeme inozemne stručne prakse učenici steknu znanja i vještine koja su im izuzetno korisna kod zapošljavanja, a nerijetko ih i mentori u inozemnim ustanovama i tvrtkama pohvaljuju zbog njihovih vještina i ozbiljnosti u radu – priča Pleadin, navevši kako su tijekom posljednje četiri godine proveli devet Erasmus+ projekata.
Usto, đurđevačka škola sudjeluje u projektima kojima nastavnici napreduju, da bi učenici dobili kvalitetnije obrazovanje.
Vratimo li se na nastavu na daljinu, đurđevački nastavnik zna kako povećati učinkovitost
Približavamo se drugoj godišnjici pojave koronavirusa u zemlji. Nesretni virus poremetio je i oblikovao svakodnevicu svih struka, tako i obrazovanja. Nastava je povremeno provođena na daljinu, uz više obaveza kod kuće. Potom su se vratili u klupe, iako je veći broj pozitivnih ponekad i cijeli razred primorao na novo napuštanje učionice i učenje putem ekrana.
Malo je onih, možda ih ni nema, koje situacija nije zatekla nespremnima. Učitelji, nastavnici i profesori nisu izuzetak.
– Nama u obrazovanju trebalo je nekoliko mjeseci da uhodamo cijeli koncept nastave na daljinu. Reagirali smo najbolje što smo mogli. Nastavnicima i učenicima u tehničkim zanimanjima to je svakako bio puno manji stres nego u ostalim strukama jer smo navikli koristiti informacijsko-komunikacijske tehnologije u svojem svakodnevnom radu – pojašnjava.
Ima i odgovor na eventualni, nimalo željeni, povratak nastave na daljinu.
– Kako bi se u slučaju eventualnog ponovnog prelaska na nastavu na daljinu povećala učinkovitost takvog oblika nastave potrebno je razvijati vještine korištenja digitalnih tehnologija za komunikaciju i razmjenu informacija. Iako velika većina učenika svakodnevno koristi i računala i pametne telefone, velik broj ih ne barata tim tehnologijama na zadovoljavajući način. Drugim riječima, nije isto igrati igrice na mobitelu ili npr. koristiti aplikacije za videokonferencijske pozive – priča, dok na pitanje o osobnom strahu od moguće zaraze u punoj učionici odgovara kako inzistira na provođenju propisanih mjera, prvenstveno nošenju maski, pa se ne osjeća osobito izloženim.
O nastavi na daljinu: Velik broj učenika niti ne prouči te materijale
Diskutiralo se o količini informacija koje učenici, bilo osnovne ili srednje škole, primaju nastavom na daljinu. Je li im pažnja slabija, pitali su se stručnjaci, između ostaloga.
– Ne bih se složio da učenici manje pamte zbog samih oblika provedbe nastave na daljinu, već zbog toga što ih većina nema zadovoljavajuće radne navike i dovoljnu dozu samodiscipline u organizaciji vremena potrebnog za učenje. Teško je to i odraslima, a kamoli djeci. Zato kod nastave na daljinu nastavnici imaju ključnu ulogu u osmišljavanju načina zadavanja zadataka za učenike kako bi ih što više držali aktivnima – smatra Pleadin.
Po njemu, ključno je nastavu na daljinu što je više moguće provoditi u realnom vremenu ili kroz projektnu nastavu.
– To bi značilo da učenike treba naviknuti na to da imaju redovite obaveze kao i kad su u školi, iako nastavu u ovakvom obliku prate od kuće. Nastavnici bi trebali što više sati nastave održavati preko videokonferencijskih sustava, kojima mogu u realnom vremenu dvosmjerno komunicirati s učenicima. Takav oblik nastave je, naravno, vrlo vremenski zahtjevan za nastavnike, jer se moraju puno više pripremati, ali daje značajno bolje rezultate u odnosu na situacije kada se učenicima samo pošalju prezentacije i drugi nastavni materijali, pa ih učenici trebaju samostalno proučiti i riješiti određenu zadaću. Velik broj učenika niti ne prouči te materijale – svjestan je problema, dodajući kako je “najteže kod nastave na daljinu dobiti adekvatnu, pravovremenu i pouzdanu povratnu informaciju od učenika.”
– Ne možete biti u potpunosti sigurni je li učenik samostalno napisao zadaću ili je kod provjere znanja koristio kakvu nedopuštenu pomoć – kaže.
Zaziva uvođenje male mature
Inflacija odlikaša još je jedna tema koja je proteklih tjedana kružila medijima, ali zasigurno i među roditeljima te zbornicama diljem Hrvatske. Dobiti uravnoteženu situaciju u kojoj će učenici imati ocjene dobivene prema zaslugama, a da nemaju baš svi petice, čini se kao velik problem.
Pleadin zaziva uvođenje male mature, uzevši u obzir da je navedeni problem prisutan prije svega u osnovnim školama. Iako se njezino pitanje poteže gotovo svake školske godine, još nije uvedena.
– Nešto slično državnoj maturi koju imaju učenici pri završetku srednje škole, ali na razini primjerenoj završetku osnovne škole. Ako bi takvo testiranje bilo ujednačeno na nacionalnoj razini, vrlo bi se lako dobila stvarna slika o znanju učenika – misli.
Godine iskustva, njih 14, Pleadinu pokazuju kako se u njegovu srednju školu redovito upisuju “vrlo dobri i odlični učenici koji ne znaju primijeniti osnovne matematičke zakonitosti na jednostavnim primjerima.”
– Ukoliko bi se prije srednje škole provelo ujednačeno testiranje na razini cijele države, tada bi ocjene u osnovnoj školi vrlo vjerojatno barem djelomično izgubile na važnosti, a više bi se učilo radi znanja a ne radi ocjene – smatra naš sugovornik.
Podsjeća kako dio stručnjaka smatra kako bi mala matura učenicima stvorila stres. Pleadin se s time nikako ne slaže.
– Po mojem mišljenju, veći im je stres kada s prividnim znanjem dođu u srednju školu, pa im se naruši samopouzdanje jer doživljavaju neuspjeh za neuspjehom – siguran je.
Što s hrvatskim obrazovanjem?
Posljednje pitanje na prvu jest najteže, najkompleksnije u svemiru, mogli bismo se našaliti: “Što napraviti s hrvatskim obrazovanjem?” Iako, Pleadin smatra kako odgovor i nije tako kompliciran.
– Kao i u svemu, ključno pitanje je zapravo jesmo li kao društvo spremni na promjene. Iako su materijalni uvjeti u školama vrlo bitan preduvjet za uspješnu provedbu reforme, smatram da su ipak u obrazovanju najbitniji ljudi, tj. nastavnici, i oni trebaju početi mijenjati prvo sebe, da bi mijenjali sustav. Iz perspektive nastavnika, uz današnje tehnologije i dostupnost informacija na par klikova mišem, dovoljno je imati motivaciju za kontinuiranim učenjem i osobnim razvojem te novostečena znanja primjenjivati u nastavi. Ako se uz to poklope i bolji materijalni uvjeti, tada možemo govoriti o uspješnoj reformi – započinje Pleadin svoj iscrpan odgovor.
Nasuprot tome, govori li se o kurikularnoj reformi samo u smislu nekih velikih financijskih ulaganja u edukacije nastavnika, promjene kurikuluma i spektakularne najave u medijima, tada priču ipak smatra zapetljanom. Razlog je, po njemu, u tome što velika financijska ulaganja valja “opravdati konkretnim rezultatima unutar jednog političkog mandata.” Jedno bez drugoga ne ide, napominje.
– Danas nije čak ni toliki problem osigurati financijska sredstva, jer su dostupna iz različitih fondova. Problem je zapravo u tome što ne postoji kritična masa zaposlenih u obrazovanju koja bi se potrudila iskoristiti sve dostupne mogućnosti. Taj bi problem Ministarstvo znanosti i obrazovanja moglo riješiti jedino podizanjem materijalnog i društvenog statusa učitelja i nastavnika, što poprilično ovisi o tome kako se poslože prioriteti. Dovoljno govori činjenica da je Republika Hrvatska po postotku koji se iz državnog proračuna ulaže u obrazovanje daleko iza većine ostalih europskih zemalja – nastavlja.
Naglašava kako su dosadašnje reforme, odnosno njihovi pokušaji – kako kaže Pleadin – bile manje-više usmjerene na opće obrazovanje. Strukovno i obrazovanje odraslih uglavnom bi ostajalo po strani, napominje.
– Određeni pozitivni pomaci naziru se s idejom formiranja regionalnih centara kompetentnosti, ali je realizacija te ideje prebačena na škole, od kojih se mnoge nisu baš najbolje snašle ni u provedbi infrastrukturnih zahvata, niti tzv. soft aktivnosti – nastavlja.
U odnosu na prijašnja vremena, kada su poslodavci u školama vidjeli ustanove s kojima ponekad moraju surađivati, danas je situacija drastično drugačija, zadovoljan je naš sugovornik. Danas poslodavci u školama vide potencijalno rješenje svojih kadrovskih problema, govori.
– Ako se neka strukovna škola u ovakvoj situaciji pozicionira kao škola iz koje izlaze kvalitetno obrazovani mladi ljudi, tada će ona i poslodavcima biti vrlo interesantna za suradnju. To je onda plodno tlo za suradnju na obostranu korist i samim time vodi k onome što bismo zapravo očekivali od gotovo svake reforme, a to je sustav u kojem je obrazovanje podrška gospodarskom razvoju, a ne uteg gospodarstvu – zaključuje Pleadin.
