Dan ružičastih majica, poznatiji kao Pink Shirt Day, program je prevencije vršnjačkog nasilja, a obilježava se zadnje srijede u veljači, odnosno danas. Tog se dana brojnim aktivnostima senzibilizira svijest javnosti, posebno mladih, o pozitivnim društvenim vrijednostima i poštivanju različitosti.
Tom smo prigodom porazgovarali s magistrom socijalne pedagogije Marijom Ranilović Mađarić koja je još kao srednjoškolka znala da će upisati studij koji će joj uz stečeno znanje omogućiti i da se razvija kao osoba. Završila je Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet, a radno iskustvo stjecala je kao stručna suradnica za tretman u Zatvoru u Zagrebu, zatim u Strukovnoj školi u Đurđevcu, a danas radi kao stručni suradnik-socijalni pedagog u Osnovnoj školi Veliki Bukovec. Rad s djecom i mladima, kaže, njen je poziv te se u tom smjeru namjerava dalje stručno usavršavati te više doprinijeti zaštiti djece.
Nasilje je vrlo česta pojava u današnjem društvu, a u školi su djeca izložena raznim oblicima vršnjačkog nasilja. Posljedice trpe svi, žrtva, nasilnik i oni koji prisustvuju scenama nasilja.
– Postoji više oblika međuvršnjačkog nasilja, no najčešće se spominju fizičko i psihičko. Kada govorimo o fizičkom nasilju, koje je i najuočljivije, mislimo na udaranje, guranje, štipanje, dakle radi se o namjernom ozljeđivanju žrtve. Psihičko uključuje ruganje, vrijeđanje, širenje glasina, omalovažavanje. Nasilje među mladima ostavlja trajne posljedice na psihofizičko funkcioniranje djeteta, jer dijete izloženo nasilju može imati nisko samopouzdanje i samopoštovanje, slabiji uspjeh u školi, a manjak povjerenja u druge rezultira težom uspostavom i izgradnjom odnosa u budućnosti – pojasnila je Marija.
Zajedničko svim žrtvama nasilja je da su one odabir nasilnika. Svaka žrtva je izdvojena kao objekt prijezira, odnosno, na neki način je drugačija te zbog toga postaje primatelj verbalne ili fizičke agresije. Kada nasilnik osjeća da nekoga može poniziti, da bi se on sam osjećao superiorno, nije mu teško pronaći izgovor za odabirom žrtve.
– Nijedno dijete se ne rađa kao nasilnik, a nasilnikom se postaje djelovanjem obiteljskog okruženja i okoline. Svako je dijete individua za sebe, a o njegovim individualnim karakteristikama ovisit će i način na koji će maltretirati, odnosno zlostavljati drugoga, najčešće, slabijeg od sebe. Djeca koja imaju sklonost nasilnom ponašanju, nerijetko su glasna, nametljiva, stječe se dojam da se znaju zauzeti i izboriti za sebe, ona su vođe među vršnjacima, dok su, s druge strane, žrtve nasilja često mirna, tiha, povučena djeca, manje sigurna u sebe i djeluju kao da se svega plaše. Na meti nasilnika mogu se naći djeca koja su po nekim svojim fizičkim obilježjima drugačija, djeca koja pripadaju određenim etničkim skupinama, djeca s posebnim potrebama, novi učenici u razredu, djeca koja žive u lošijim socijalnim prilikama – kaže Marija.
Koliko se djeca, odnosno maloljetnici povode za ponašanjem društva kojem pripadaju?
– U razdoblju adolescencije, mladima se čini najvažnije uklopiti se u društvo, biti “popularni”, a upravo to uklapanje često podrazumijeva svojevrsno “ukalupljivanje”. Teško odolijevaju pritisku vršnjaka, a vršnjačke skupine uvelike utječu na formiranje stavova i ponašajne obrasce, utječu na njihovo mišljenje i odobravanje za ponašanje. Uz djecu koja zlostavljaju, žrtve nasilja, postoje i promatrači nasilja koji ne čineći ništa, opet sudjeluju u krugu nasilja jer ga ne prekidaju. Često promatrači ne reagiraju, ne toliko zbog manjka empatije, već zbog straha da oni ne budu ti koji će biti izdvojeni iz grupe i izloženi ruganju. Dijete ponekad bira razne devijantne oblike ponašanja i iz bunta ne bi li izazvalo roditeljsku pažnju – pojasnila je magistra socijalne pedagogije Marija Ranilović Mađarić.
Način na koji se vršnjačko nasilje može odraziti na dijete, ovisit će o karakteru djeteta, dakle hoće li biti u mogućnosti suprotstaviti se nasilniku, ali i o otpornosti djeteta.
– Vrlo je važno i koliko dugo nasilje traje, i o kakvom se obliku radi. Međutim, bez obzira na sve, posljedice vršnjačkog nasilja nisu ni najmanje bezopasne. Djeca koja su dulje vremena izložena nasilju mogu razviti osjećaj tuge, nesigurnosti, plašljiva su, mogu se početi zatvarati u sebe, može doći i do pojave anksioznosti, depresije… – kaže Marija.
Kako se mijenjaju vremena, tako pojmu nasilja samo, nažalost, dodajemo nove oblike. Većina učenika već se od najranije dobi koristi pametnim telefonima, vrijeme provode na društvenim mrežama, a roditelji sve teže imaju uvid u njihove aktivnosti.
– Omogućujući objavljivanje i dostupnost osobnih informacija velikom broju osoba, Internet je otvorio prostor za vršnjačko nasilje, ali i nasilje koje vrše nepoznate, starije osobe. Virtualno zlostavljanje putem Interneta, engleskog naziva Cyberbullying, mobitela ili drugih uređaja za postavljanje sadržaja, primjerice tekstova i slika sustavan je oblik elektroničkog nasilja s kojim se svakodnevno susreće sve veći broj djece i mladih. Uključuje vrijeđanje, ismijavanje, lažno predstavljanje, slanje uznemirujućih poruka, snimanje i objavljivanje različitih video sadržaja i fotografija putem društvenih mreža, širenje glasina kako bi se dijete-žrtva javno ponizilo pred širom publikom. Zato je izuzetno opasan jer za razliku od, primjerice, vrijeđanja licem u lice, ovakvu vrstu nasilja može vidjeti na tisuće i tisuće ljudi, a dijete-žrtva, trpi nasilje i izvan prostora škole. Nažalost, u današnjem digitalnom društvu sve češće dolazi do sindroma otuđenog djeteta – kazala je Marija Ranilović.
U prevenciji nasilja u školama, osim neizostavne suradnje između nastavnika, stručnih suradnika i roditelja učenika, izuzetno je važna klima škole i način na koji se sama škola, zajedno s njenim osobljem, zauzima za učenika koji pati od bilo kakvog oblika međuvršnjačkog zlostavljanja.
– Pridobiti povjerenje učenika nije jednostavno, ali je neizmjerno važno. Ukoliko dijete nema povjerenje u nastavnika, stručnog suradnika škole, a nasilje se dogodilo bez prisutnosti odraslih, uvelike je smanjena mogućnost djelovanja. Dakle, važno je da u školi postoji mreža podrške kako bi učenici mogli reagirati u slučaju izloženosti nasilju, ali i svjedočenju istog. Kroz obrazovni sustav potrebno je graditi svijest o neprihvatljivosti nasilnog ponašanja – poručuje.
Kao socijalna pedagoginja u školi, uz individualno savjetovanje djece, provodi i razne edukativne preventivne programe primjerene njihovom uzrastu gdje uče o toleranciji, asertivnoj komunikaciji, socijalnim vještinama, poticanju samopouzdanja, nenasilnom rješavanju sukoba jer, nažalost, djeca koja trpe nasilje u obitelji kad postanu odrasli, isti obrazac često primjenjuju na svoju novu obitelj.
– Naš je temeljni zadatak da prekinemo taj krug i utječemo na najmlađe. Djeci naglašavam koliko je važno da jedni drugima pomažu, da prihvaćaju međusobne različitosti, da se razumiju, da brinu jedni o drugima. Zajedno učimo kontrolirati ljutnju, pričamo o izražavanju emocija, učimo kako razgovarati poštujući drugu osobu – kaže.
Dijete mora znati da nije prepušteno samome sebi, da postoji netko tko brine, kome je stalo, a tu je presudna uloga roditelja. Obiteljska dinamika, odnos između roditelja, odnos roditelja spram djeteta, utjecat će na dijete, formirati njegove stavove i oblikovati ga.
– Dijete od svoje najranije dobi uči po modelu. Način na koji roditelji međusobno komuniciraju za dijete je jako važan. Ukoliko je dijete u svojoj primarnoj obitelji izloženo agresivnim oblicima ponašanja, svjedoči nedostatku ljubavi, pažnje, topline, stvara se predispozicija da i ono samo ljutnju, agresiju i impulzivnost bira kao obrazac ponašanja u kontaktu s vršnjacima – pojašnjava Ranilović Mađarić.
Roditelji trebaju postaviti jasne granice i odrediti posljedice njihova kršenja
– Važno je naučiti dijete preuzimanju odgovornosti za svoje postupke. U slučaju izostanka adekvatne roditeljske reakcije i sankcioniranja negativnih ponašajnih obrazaca, uključujući i nasilje, dijete ne dobiva poruku da je to što čini štetno. Dakle, škola mora biti mjesto nulte tolerancije na nasilje, roditelji također trebaju senzibilizirati svoju djecu, učiti dijete kako reagirati u slučaju nasilja, kako se postaviti, i ono što je najvažnije, biti pozitivan model kako ne bi došlo do ugroze dječjeg integriteta. Ne smijemo zaboraviti da su djeca naše ogledalo, kako naših uspjeha, tako i neuspjeha, svi smo odgovorni – kaže magistra socijalne pedagogije.
Svijet nije ružičast, i na to djecu pripremimo. Ima jako puno sivog, ali ne postoji razlog zašto ne bismo baš mi, kroz odgoj uvažavanja mlađeg, drugačijeg, slabijeg, starijeg ili posebnog unijeli i po koji ružičasti oblačić.
– Budimo humani, solidarni, pomozimo djeci da se razviju u zdrave, samosvjesne i sretne odrasle osobe – poručila je za kraj magistra socijalne pedagogije Marija Ranilović Mađarić.
