Đurđevčanka Danica Nikša nesebično je pomagala tijekom cijelog svog života onima kojima je to trebalo. U tome nije nikada stala, već je nastavila tim putem i dalje.
Naime, ova plemenita Đurđevčanka darovala je svoju kuću Gradskom društvu Crvenog križa Đurđevac, a zbog nesebičnog djelovanja dobila je Javno priznanje Zlatna plaketa Sveti Juraj, koja joj je dodijeljena na ovogodišnjoj svečanoj sjednici povodom Dana grada.
Posjetili smo je u njenom domu u Đurđevcu kako bismo popričali o onome što je radila tijekom svog života. Na samom početku razgovora rekla nam je da je brzo otišla iz obiteljskog doma zbog školovanja. Nakon školovanja se brzo zaposlila, ali je i odlučila otići u Njemačku.
– Imala sam dobru plaću u Zagrebu, ali i kolegicu koja je bez iskustva otišla u Njemačku. Onda sam vidjela kako ona bolje zarađuje. Iako sam imala dobro radno mjesto, radila sam i kao zapisničarka i mogla sam uz posao učitim odlučila sam otići, prešla sam pet zemalja. Svakom bih rekla da ode barem pola godine da vide koliko su skromni i pošteni – kaže nam Danica.
U Njemačkoj je dodatno usavršavala jezik i ondje je provela dugi niz godina, no onda se vratila zbog roditelja za koje se nije imao tko brinuti.
– Kad sam skupila novce, došla sam u Đurđevac i kupila kuću. Došla sam zbog roditelja koji su bili stari i koje nije imao tko preuzeti, jer onda još nije bilo domova. S obzirom na to da sam bila mlada, nije se imalo od čega živjeti pa sam otvorila kafić Fijaker. Tu sam napravila valjda najveći bum u ovom kraju. Mogu se stvarno pohvaliti da je tako. Do 10 sati potrošila sam tri kile kave – prisjeća se Danica svog Fijakera i kako se nekada radilo.
Kaže da je to bilo vrijeme kada su se gradile centralne plinske stanice zbog čega je u našem kraju bilo puno stranaca koji su bili redoviti gosti.
– Iako nikad nisam to radila, tome sam se posvetila. Jednostavno sam to zavoljela. To nisu bili gosti, to su bili moji prijatelji. Znala sam tko će kada doći i gdje će sjesti i što će popiti. Ako nije došao onda sam druge pitala zašto nije došao – govori nam te dodaje da se u njezinom objektu slavilo sve što se slaviti moglo.
Kod nje je bilo zaposleno pet žena koje je naučila poslu i s kojima je radila dugi niz godina.
– Mogu reći da sam kuhala najbolje kave. Mi kad smo stavili šećer gore, on je ondje stajao nekoliko minuta. To je kvaliteta – ističe.
Kada je shvatila da se više ne može baviti tim poslom, svojim je djelatnicama ponudila da preuzmu poslovanje, međutim, nije to bilo toliko uspješno.
S druge strane, cijelog svog života pomagala je onima kojima je to trebalo, a među njima su bili i Vukovarci.
– Smjestila sam prvi autobus Vukovaraca. Imala sam puno prijatelja koji su živjeli vani pa sam ih smjestila i u njihove domove. Kod mene su došli na kavu, ni jednu nisam naplatila. Dolazili su s ratišta i to su sve bili naši Koprivničanci. Prvo su se oprali da se vidi tko je. Prije bih umrla nego da naplatim te kave. Kod nas je svaki dan dolazio po autobus vojske – govori.
Istaknula je da je pomagala koliko je mogla, a potom je i sama otišla u Vukovar u posjetu. Kaže da je to bila njezina misija.
Kao što smo ranije spomenuli, nekadašnji Fijaker darovala je Gradskom društvu Crvenog križa Đurđevac sve s jednom željom.
– Odlučila sam darovat kuću Crvenom križu Đurđevac, jer nikada nisu imali pošten smještaj. Htjela bih da opet ljudima služi – pojašnjava nam.
Kaže da je jako sretna zbog svega što je učinila za druge te da je to drži u životu, ali i da bi sve to učinila ispočetka.
– Svim bih Podravcima poručila da više brinu o sredini gdje žive. Da se više aktiviraju i da ne gledaju samo svoj kućni broj i svoje cipele, jer se tako nigdje ne dođe. Navikla sam dijeliti. Zahvalila bih i na košari koju sam dobila na dodjeli javnih priznanja Grada Đurđevca, jer su to napravile vrijedne ruke – poručuje.
Spomenimo još za kraj da je krajem ožujka u Đurđevcu bio i izvršni predsjednik Crvenog križa Hrvatske Robert Markt, koji joj je također uručio priznanje za nesebično darovanje ove vrijedne nekretnine.
