Blago tebi, putuješ i još ti plate, riječi su koje voditeljica putovanja Danijela Jukić nerijetko čuje. Koprivničanka već 15 godina vodi grupe po brojnim europskim destinacijama. Temeljeno na dugogodišnjem iskustvu, tvrdi kako nije baš tako jednostavno.
– Od voditelja putovanja očekuje se da u autobusu govori o povijesti, gastronomiji, geografiji, gospodarstvu, zanimljivostima, anegdotama i drugim područjima kako bi se putovanje začinilo, bilo što edukativnije i zanimljivije. Podrazumijeva široku pripremu ovisno o tome koliko se ozbiljno shvati. Idem li 150. put u istu destinaciju, želim ljudima dati nove informacije. Važno je osjetiti bilo grupe, procijeniti koliko pričati, šetati ili odmarati – govori D. Jukić.
Prisjetila se kako je u početku stres pred putovanje bio velik. Čak i danas, tvrdi, strah ju je hoće li sve dobro napraviti.
– Nervoza nestane kad sjednem u bus i uzmem mikrofon. Tada sam svoja na svome, posvetim se onome što ljudima želim prenijeti – kaže s osmijehom na licu.
Pojasnila nam je kako nije tip vodiča koji će na putovanju pričati viceve. Ali zato svaka destinacija ima svoje legende, priče, vjerovanja i povijesne tračeve, informacije koje ne stoje u nekom kutku interneta, već do njih treba doći iščitavanjem ukoričene literature. U skladu s time, osobine koje je istaknula kao važne u poslu voditeljice putovanja (turistička pratiteljica, prije promjene zakona) su elokventnost, široko znanje, želja za učenjem, ali i empatija. Jer, svaki je putnik drugačiji, s vlastitim željama ili pitanjima.
– Bit posla nije putovati, već je važno vratiti se kući s pozitivnom vibrom putnika, osjećajem da si nešto dobro napravio, da su ljudi sretni i zadovoljni sveukupnim doživljajem koji si im kao vodič prenio. Nitko ti to ne mora reći, osjećaš. Radim sa srcem, ljudi to prepoznaju – objašnjava D. Jukić.
“Prijateljice iz Praga šale se kako bih trebala prijaviti boravište”
Zanimljivo je kako je njezin stalan posao zapravo uredskog tipa, što je apsolutna suprotnost putovanjima na koja konstantno ide.
– Za vrijeme izleta na kojemu sam bila kao putnik, gospođa iz agencije vidjela je kako sam brižna. Bacila mi je bubu u uhu, predložila da završim tečaj. U tom mi se trenutku činilo kao nešto komplicirano. No buba je sazrela, počela sam se raspitivati – prisjeća se D. Jukić.
Godine 2005. završila je šestomjesečni tečaj te u međuvremenu dodala i tečaj turističkog vodiča za Zagreb i Zagrebačku županiju. Imate li danas želju raditi kao turistički voditelj, tečaj vam promjenom zakona više nije potreban, već je dovoljno da vas turistička agencija ovlasti za tu funkciju.
Na pitanje o broju putovanja koje je dosad odradila nije mogla egzaktno odgovoriti jer ih je zbilja bilo jako, jako puno. Primjerice, samo je prošle godine 17 puta bila u Pragu, a minimalno će jednako toliko u glavni grad Češke otići i u 2020. godini. Mnogi bi pomislili kako priprema za uzastopna putovanja nije potrebna. No za nju nijedan odlazak nije rutina. Kontinuirano se usavršava, čita, gleda i prati. Tko zna, možda se promijenilo funkcioniranje javnog prijevoza ili neki sličan, na prvi pogled, banalan element.
– Znati da u stranom gradu imaš prijatelje koje možeš pitati za pomoć, predivan je dio ovog posla. Prijateljice iz Praga šale se kako bih trebala prijaviti boravište. Češku sam zaista prošla uzduž i poprijeko. Ali i Mađarsku, Austriju, Sloveniju, dio Italije, Bosnu i Hercegovinu, Vojvodinu, Slovačku, zemlje koje mogu obići u roku od četiri dana zbog stalnog posla – pojasnila je D. Jukić kojoj je engleski glavni jezik kojim uspostavlja kontakt čim prekorači granicu.
Od travnja do lipnja, rujan i listopad te doba adventa, dijelovi su godine koje, mogli bismo reći, provodi u autobusu i gradovima Starog kontinenta. Na taj je način više puta imala tridesetak putovanja tijekom jedne godine.
– Odlučila sam malo smanjiti broj putovanja. S godinama je naporno. Mnogi ne vide drugu stranu. Da bi se putovanje kvalitetno obavilo, važno je dobro se pripremiti kod kuće. Teško je voditi pedesetak ljudi od kojih svatko ima svoja pitanja i želje. Putovanje je fizički naporno putnicima pa tako i meni – kazala je.
A naporno, uznemirujuće čak, može biti dođe li do problematičnih situacija. Srećom, D. Jukić uspješno je savladala sve nedaće koje su uključivale nakratko izgubljene osobe ili manje ozljede zbog kojih je obišla nekolicinu bolnica. Kako je spremna na sve govori i prva pomoć koju obavezno ima uza se.
– Ljudima uvijek dajem broj mobitela. Dogodi li se takav slučaj, važno je ne izgubiti prisebnost. Izgubljenu osobu potrebno je kontaktirati i locirati je. Stoga je važno dobro poznavati destinaciju – dodaje.
Čime su oduševljeni posjetitelji Podravine i Prigorja?
Uzevši u obzir da 99 posto njezinih putovanja podrazumijeva odlazak u inozemstvo, i to s odraslim grupama, zanimljivo je upitati što misli o turizmu u Koprivničko-križevačkoj županiji.
– Hrvatska je prekrasna, kao i Koprivničko-križevačka županija i Koprivnica. S ponosom govorim da sam Podravka iz malog grada po mjeri čovjeka. Rado reklamiram naš grad i županiju. Gradski trg, park i građevine koje ga okružuju zbilja su predivne. Tu je i glazbeni paviljon, poveznica s Budimpeštom, ali i kip Ivana Nepomuka nasuprot Gradske tržnice kao jednog od poznatijih čeških svetaca. Posjećujem male gradove u koje u jednom danu dođu deseci autobusa. Kod nas se to ne može vidjeti, iako Koprivnica svojom ljepotom i poviješću nudi mnogo toga što bi se posjetiteljima moglo prenijeti – smatra D. Jukić.
Manji broj ljudi koji je s ponosom vodila Podravinom i Prigorjem bio je oduševljen naivnom umjetnošću u Hlebinama, Šodericom, zatim Dravom na kojoj je govorila o ispiranju zlata, a učili su i o medičarima i obrtnicima. Tu su, naravno, i Đurđevački peski, nezaobilazna legenda o Picokima te Renesansni festival u Koprivnici.
– Riječ je odličnoj manifestaciji koju posjećuju ljudi iz drugih gradova. Svake je godine drugačije, nadograđuje se. Imamo kapacitete koji nisu dovoljno iskorišteni – misli.
“Putujte kamo vam se sviđa, ljepota je u očima promatrača”
Na privatnome planu, sa suprugom je posjetila London, Istanbul, Haag, Rotterdam, Amsterdam, Pariz, gradove Provanse, Barcelonu, Azurnu obalu, Atenu, Rim, München. Među ostalim. Preferira putovanja u organizaciji turističkih agencija, jer je mišljenja da se uz dobru organizaciju i vodstvo može više toga vidjeti nego samostalno, ali zna puno ljudi koji radije putuju samostalno. Svatko bira ono što mu više odgovara i to poštuje.
– Svaki je grad lijep. Ljepota je u očima promatrača. Putujte kamo vam se sviđa. U srcu će vam ostati uspomena, bogatstvo koje vam nitko ne može oduzeti niti može zastarjeti. Najbitnije je kako grad doživite srcem – uvjerena je D. Jukić, inače obožavateljica kolača koje obavezno isprobava kamo god putovala.
