Treću godinu zaredom Društvo izvornog folklora Koprivnički Ivanec u suradnji s Upravom za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture RH aktivni je sudionik obilježavanja Dana europske baštine. Ovogodišnja tema obilježavanja bila je umjetnost dijeljenja, u okviru koje je DIF 7. listopada u Osnovnoj školi u Koprivničkom Ivancu organizirao predavanje pod nazivom (Ne)poznavanje narodne nošnje Koprivničkog Ivanca kod neizvornih korisnika u amaterskom i profesionalnom folklorizmu.
Stanovnici mjesta Koprivnički Ivanec, Pustakovec, Goričko, Kunovec i Botinovec baštinici su jedinstvenog ivanečkog veza i izvorne ivanečke narodne nošnje, koju taj vez obilježava. Ova nošnja značajno se razlikuje od drugih tradicionalnih nošnji u Podravini, ali u javnosti i među neautohtonim korisnicima u okviru amaterskog i profesionalnog izvođenja folklornih koreografija nedovoljno se poznaje izgled i predstavlja naziv nošnje, ne ističe se teritorijalna pripadnost nošnje te se nedovoljno koristi izvoran oblik veza i nošnje, o čemu svjedoči znatan broj fotografija i snimaka nastupa objavljenih na društvenim mrežama i na internetskim stranicama kulturno-umjetničkih društava i folklornih ansambala koji nošnju koriste. Javnost općenito nije dovoljno upoznata s izvornim izgledom nošnje Koprivničkog Ivanca, čemu dodatno pridonose neizvorni korisnici koji ivanjsku baštinu predstavljaju kroz loše, nepravilno, neuredno i neizvorno odjevene nošnje, što izaziva nezadovoljstvo i ljutnju kod izvornih korisnika koji baštine i njeguju nasljeđe svojih roditelja i predaka.
Najčešća nepravilnost kod predstavljanja ivanjske narodne nošnje je nepotpunost nošnje: na nošnji udane žene u nastupima nekih KUD-ova i FA nedostaje kožulec (prsluk) ili poculica (vezena kapica) pa je žena odjevena kao djevojka, a ima oglavlje udane žene ili obratno. Ispod ropca (velike trokutne marame s omčama od vune) često nedostaje peča (marama od bijelog tila sa šlingom). U svečanom obliku nošnje poculica često nema pantlina (svilene trake s cvjetnim motivima i šikom), a kad i ima, pogrešno je postavljen na poculicu. Većina djevojaka i žena ima loše odjeven robec, na leđima je postavljen previsoko pa mu se vrh ne vidi ispod kožulca, a krajevi su zavezani tako da vise sve do ruba robače ili uopće nisu zavezani, kod premalih ropci. Poculica je često postavljena na glavu ili prenisko ili previsoko. Frtun (pregača na falde) mnogo puta je prekratak ili predug u odnosu na rub robače. Događa se i korištenje dijelova koji pripadaju drugoj nošnji, primjerice međimurskog rupca, ili nošenje plečka s naopako sašivenim vezenim dijelom rukava ili nošenje košulje iz neke druge nošnje.
Kod ivanjske izvorne nošnje važno je i odijevanje prema dobi i statusu žene. Crni vezeni robec nose samo stare žene i nepravilno ga je vidjeti na djevojci. Udane žene nose poculicu i oblače kožulec na robec, pa kada određeni KUD ili FA nema dovoljno nošnji da se članice obuku sukladno svojim godinama, ako se već vrlo mlada djevojka odjene kao udana žena ili žena srednjih godina kao djevojka, tada bi trebalo barem poštivati sastav i izgled nošnje i oglavlja određenog za djevojku odnosno za udanu ženu. Često djevojke imaju kosu ispletenu u dvije pletenice i zajedno povezane mašnom, iako izvorno naše djevojke nose isključivo jednu pletenicu. U izvođenju podravskih koreografija koristi se prikaz Ivanjskih svati kada često mladenka nosi venec koji ne pripada ivanjskoj nošnji.
U prigodama snimanja televizijskih priloga o folklornim priredbama osobe koje nose nošnju ponekad opisuju dijelove nošnje na sebi, pa iako osoba nije iz kajkavskog govornog područja, ona bi trebala znati čiju nošnju nosi (to se ne može zvati nošnjom Podravine i Prigorja jer mjesta na tom području imaju različitu izvornu nošnju) i navesti izvorne nazive dijelova nošnje, primjerice da se frtun ne zove ni fertun, ni pregača ni kecelja, a pletenica nije pletenka već kita. Na nekim kulturnim manifestacijama, čak i izborima ljepote, voditeljica ili natjecateljice koriste ivanjsku nošnju, pri čemu neizvornim odijevanjem čine štetu promociji naše nošnje. Tu je i pitanje šminkanja i nakita. Razumljiva je želja djevojaka i žena da se uljepšaju za javni nastup, no kako se za izvorni prikaz ivanjske nošnje od „šminke“ može koristiti samo blago rumenilo na obrazima i usnama, a od nakita samo kraluš, iglica i vjenčani prsten – teška šminka, moderni nakit i lak na noktima uz ivanjsku nošnju su neprihvatljivi.
U svemu ovome najveći problem je izrada vezenih dijelova nošnje od strane osoba kojima nije poznato umijeće izrade ivanečkog veza i njegova zaštita kao kulturnog dobra RH. Ivanečki vez jedinstven je u svijetu. Svi motivi ivanečkog veza našivavaju bez gotovih shema i nacrta. To je sitan vez koji zahtijeva vještinu, uvježbanost, strpljenje, posvećenost i maštovitost vezilje. U ivanečkom vezu vrste i oblici motiva zadani te vrste i kombinacije boja točno određene. Iskusna vezilja koja dnevno provede oko tri do četiri sata na našivavanju poculicu će izraditi za dva mjeseca, a rukave plečka za godinu dana. Koliko to nije prepoznato u folklornoj javnosti govori činjenica da se DIF-u javljaju folklorna društva sa zamolbom da im se u dva-tri sata pokaže izrada ivanečkog veza, kako bi oni mogli napraviti nošnje za svoje potrebe. Takav odnos prema našoj baštini dovodi do toga da u opticaju ima dosta poculica i plečki predmeta s pojednostavljenim ili čak potpuno iskrivljenim vezom.
Da bi se smanjile ovakve situacije, Muzej grada Koprivnice u suradnji s DIF-om Koprivnički Ivanec izdao je priručnik Ivanečki vez – izvorni vez Koprivničkog Ivanca koji opisuje osnove umijeća izrade ivanečkog veza i koji je ovom prilikom predstavljen sudionicima predavanja.
Uz predavanje i promociju priručnika, skupina vezilja DIF-a priredila je izložbu predmeta prikazanih u priručniku kao i svojih radova s ivanečkim vezom, dok su mlade vezilje okupljenima prikazale svoje umijeće našivavanja.