Kao roditelj odmah vidiš da je tvoje dijete drukčije. S dvije godine nije baš ništa govorio, skrivao se pod stol, čak je htio u frižider i nije se odazivao – priča majka Martina.
Josip (8) ide u prvi razred. Uz sebe u školi uvijek ima asistenticu i dok jedan dan prođe relativno dobro, zaredaju se dani kad ne može na miru sjediti ni sekunde.
Josip ima autizam. Smetaju mu zvukovi, velike grupe ljudi, ne komunicira puno i stalno je u pokretu.
Josip od vas traži samo da ga prihvatite baš onakvog kakav je. Dječaka koji je isti kao i ostala djeca i voli se igrati i spuštati na tobogan.
Tijekom našeg razgovora s njegovom majkom Martinom Sočev iz Koprivnice, morali smo svi zajedno hodati, jer je on htio u park i na tobogan, baš kao i njegovi vršnjaci.
– Kao roditelj odmah vidiš da je tvoje dijete drukčije. S dvije godine nije baš ništa govorio, skrivao se pod stol, čak je htio u frižider i nije se odazivao. Otišli smo svom pedijatru, no on je rekao da je sve u redu te smo na svoju inicijativu tražili odlazak u dječju polikliniku Suvag – priča Martina.
Tako je sve počelo. Nakon niza pretraga, dijagnoza je bila da mali Josip ima elemente autizma.
– Liječnici ne žele reći da ima autizam prije nego dijete navrši pet godina. Tako da smo dijagnozu onoga što znamo već dugo vremena, dobili tek prije godinu dana – objašnjava Martina.
Nakon Suvaga pretrage su nastavili na Edukacijsko rehabilitacijskom fakultetu, a Martina kaže da ni trenutka nisu zavaravali sami sebe i problem skrivali pod tepih.
– Ne znam kako da vam to opišem. Kad čujete da ima elemente autizma, sruši vam se cijeli svijet. Krenete čitati sve do čega dođete. Apsolutno smo se tome posvetili, svašta naučili, educirali i puno toga ne bih nikad ni saznala da je on zdrav. Danas vidimo da je Josip napredovao i da se trud isplati – priča Martina.
Prestala je raditi prije četiri godine, jer Josip zahtijeva 24-satni angažman, no status roditelja njegovatelja nije dobila.
– S time se borimo, sada sam uložila žalbu. Josip vizualno izgleda kao i sva druga djeca i njima nije jasno da ga ni sekundu ne mogu ostaviti samoga. On nema strah od ničega i bez razmišljanja bi otrčao pod auto, bez da se odazove na naš poziv – kaže Martina.
Josip priča malo, većinom uz vizualnu kominakciju, tj. sličice, a uglavnom izražava svoje potrebe te će reći kada želi sok ili kao sada, tobogan.
– Primjerice, iz škole ne mogu od njega dobiti nikakvu povratnu informaciju kako je bilo i što su radili – objašnjava Martina.
Što se tiče reakcija drugih ljudi, Martina kaže da je više problem u odraslima, nego u djeci.
– Djeca mu pristupaju. Ne možeš im reći bolestan je, jer onda misle da ima temperaturu. Djeci kažemo da je on isti kao i oni, samo ne govori i oni ga bez problema prihvate. Prijatelji starijega brata Petra (9) uvijek se s njim igraju kada dođu – ističe majka.
No s nekim je roditeljima to druga priča.
– Stariji su znali reći djeci da je retardiran pa me on pita što to znači. Meni je to strašno. Svoju djecu učim da budu prema svima isti. Stariji sin je imao najboljeg prijatelja Roma. Bila sam time oduševljena, jer znam da sam ih dobro odgojila – kaže ona.
Objasnila je da se Josip boji zvukova, primjerice fučke, ptice, a na njega posebno utječu promjene vremena. Strahuje i od većih skupina ljudi i nije mu se lako uklopiti.
-Prošli tjedan smo prvi puta bili u kinu i izdržao jer je smo gledali Kung Fu Pandu – smije se Martina.
Dodaje da odlazak u kazalište još nije došao na red, a danas se nije usudio ući u knjižnicu, jer se tamo održavala igraonica i bilo je prebučno.
Martina je povodom Svjetskog dana osoba s autizmom poručila svim roditeljima da se pokušaju staviti u poziciju roditelja čija djeca imaju autizam.
– Naša djeca su samo malo drukčija i treba im dati priliku, a ne ih gledati i prstom pokazivati – zaključila je ona, a Josip je konačno mogao na tobogan i u park.
