Osnovna škola, prvi ili drugi razred. Moj prvi službeni susret s njim. Pomoćni teren, kakofonija dječurlije koja bezidejno gore-dolje naganja tigericu i njegov prodoran glas kojeg nije štedio.
Stariji kažu da je bio neustrašiv stoper. Za moju generaciju je bio neustrašiv trener. Na bilo kojem terenu, pred bilo kojim protivnikom. Njegov gard ulijevao je samopouzdanje u svlačionici, a poštovanje koje je dobivao od protivnika bilo je vidljivo prilikom svakog izlaska iz autobusa.
Žestok i zahtjevan, osim dugačke lopte kojom te gađao u trepavicu, znao je ispucati i teške riječi. Dugo sam se s borio sa strahom od pogreške u igri, bojao sam se njegovih reakcija. U svoje igrače znao je usaditi željeznu disciplinu i odgovornost, a kasnije shvatiš da ti je usadio životne navike.
Bio je više od trenera. Odgajao je djecu i mlade na zelenim travnjacima, u svlačionici, autobusu. Živio je kraj stadiona i na stadionu, od jutra do mraka vodeći brigu o svim tim malenim pionirima, kadetima, juniorima, dao je cijelog sebe u taj vražji nogomet i ništa nije tražio zauzvrat.
Osposobio je Školu nogometa koja se mogla tući s Podravcima, Međimurcima, Varaždincima, bogatijim i jačim klubovima s većim brojem igrača i savršenom infrastrukturom. Sjećam se i jednog njegovog dolaska u školu, motivacijskog govora klincima, u nogomet je vraćao nazad one koji su odustali i tražio nove talente.
Uvijek je bio spreman za šalu, njegove doskočice bile su prepoznatljive, imao je vremena za roditelje, razgovore, zračio je smijehom u dobrom društvu. Bio je oštrouman, shvaćao je svoje mjesto u zajednici i nije ga zanimalo previše stvari osim nogometa.
Jedan od zadnjih razgovora vodili smo na ulici u centru grada. Jedan od mnogih slučajnih susreta kulminirao je razgovorom o njegovom odlasku iz nogometa, bio je izrazito ljut načinom na koji je završio svoju trenersku karijeru. On je ipak bio starog kova, sportaš od glave do pete, nije prepoznao situaciju u kojoj mladi lešinari oblijeću pozicije sa stranačkim iskaznicama u džepu.
Ostao je bez Nagrade za životno djelo za koju je bio nominiran i s kojom je trebao službeno ući među legende grada Križevaca. Njemu nije trebao hiperrealizam koji visi u Gradskoj vijećnici, njegova slika ostat će u svima nama koje se dotakao svojim radom. I zato ga poštujemo i zato smo ga voljeli. I za njega smo igrali svim srcem. Do zadnjeg sučevog zvižduka.
Antun Bednaić Tina preminuo je u 71. godini. Posljednji ispraćaj bit će danas u 15 sati na Gradskom groblju u Križevcima.
