Bitka kod Solferina, 24. lipnja 1859. godina. S jedne strane austrijska vojska pod vodstvom Franje Josipa I., a s druge savez francuskih i sardinijskih trupa s Victorom Emmanuelom II. i Napolenom III. na čelu. Krvavi sukob – jedan od onih koji su doveli do proglašenja Kraljevine Italije dvije godine kasnije – u kojemu je sudjelovalo više od 300 tisuća vojnika, pamti goleme žrtve.
Učio druge kako pomoći sebi i bližnjima
Sjećanje na užasavajući događaj na europskoj Čizmi, primjerice, čuva 74 metara visoki toranj posvećen Emmanuelu II. unutar kojega izložene, tada korištene uniforme i oružje dočaravaju kako je to nekada bilo. Tu je i još jedna ustanova, još jedan muzej u čijim su hodnicima kosti tisuće žrtava bitke kod Solferina. Podaci, informacije i svjedočanstva okupljeni su i među koricama djela Jean-Henrija Dunanta, švicarskog humanitarca, poduzetnika i socijalnog aktivista – Un souvenir de Solférino.
– Zar nije moguće u vrijeme mira osnovati društva za pomoć u svrhu zbrinjavanja ranjenih u ratu od strane revnih, predanih i temeljito kvalificiranih dobrovoljaca? – pitao se Dunant čija je knjiga, malo pomalo, dovela do pokretanja Međunarodnog odbora Crvenog križa 1963. godine.
Možda nije postavio temelje nove organizacije, no dr. Dragutin Šnajdar u trenutku uključivanja u koprivnički Crveni križ vodio se istom idejom. Dugogodišnji kirurg i neizostavan član gradske organizacije uvidio je kako velik broj ljudi zadobiva ozljede. U godinama iza nas, kada nije bilo privatnih telefona pa samim time niti brzih intervencija, ozlijeđeni su nerijetko brojili sate do prve pomoći. Svjedočeći ružnim primjerima, posljedicama pokušaja pomoći nakon kojih su unesrećeni trpjeli veću patnju no što je trebalo, dr. Šnajdar odlučio je uključiti se i naučiti druge kako sebi i bližnjima pomoći u, nedajbože, neželjenim situacijama. Podsjeća kako liječnike zovemo i doktorima, što dolazi od latinske riječi docere čije je značenje učiti.
– Uloga liječnika nije samo sjediti u ambulanti i čekati dolazak povrijeđene osobe. Širenje znanja prve pomoći pokazalo se kao rješenje, što je povezano s Crvenim križem koji se time oduvijek bavi – ističe dr. Šnajdar.
Najviše ga je zanimala plastično-rekonstruktivna kirurgija
Da želi biti osoba koja će odagnati poteškoće ljudi, osjetio je još kao gimnazijalac. Osnovna je medicina teška, zahtjevna struka, bio ju je pravi izazov studirati, prisjeća se. Prvotna želja bila je postati liječnikom opće prakse. No, vrijeme stažiranja usmjerilo ga je k specijalizaciji.
– Kirurgija je grana medicine u kojoj morate biti odlučni, koncentrirani i pažljivi. Najmanja greška može dovesti do posljedica za bolesnika pa i vas – napominje.
U koprivničkoj Općoj bolnici početo je stažirati 1971. godine, dok je godinu kasnije stigao na kirurgiju. I zadržao se punih 40 godina. Možemo samo zamisliti što je sve doživio i čega se nagledao tijekom puna četiri desetljeća. Najviše ga je zanimalo područje plastično-rekonstruktivne kirurgije, što se razlikuje od kozmetske. Na stol dolaze pacijenti kojima je amputiran dio tijela, nadoknađuje im se koža, liječe opekline. Rješavaju se, također, i bolesti dojke. Podvuče li crtu, dr. Šnajdar obavio je oko 13 tisuća velikih operativnih zahvata te puno, puno manjih.
– Bilo je teških trenutaka, nikada ne ide sve onako kako biste željeli. Gledate bol i patnju ljudi. Uostalom, Koprivnica je malen grad. I sam sam iz ovoga kraja, poznavao sam većinu bolesnika. Uz lijepe trenutke, a bilo ih je, bilo je onih u kojima su stradavali poznanici i prijatelji – govori.
Danas rijetke, sporadične ozljede nekada su činile ozbiljnu opasnost – opekline. Često ih je morao sanirati, čak i više puta uzevši u obzir da iziskuju mnogostruke operacije, iz dana u dan. Protekom vremena smanjivao se broj opeklina. Jednako tako, prije 20-30 godina vladala je prava epidemija povreda s poljoprivrednim strojevima, ponajprije s trebljačima za kukuruz, vraća se u prošlost dr. Šnajdar. Iz nepažnje ili zbog brzine, ruke su završavale između valjaka, dok su drugi, recimo, ostajali bez prstiju uslijed korištenja cirkulara ili motornih pila. Ozljede kao posljedice uporabe strojeva zamijenile su druge bolesti, zloćudne. O karcinomu dojke počelo se pričati osamdesetih.
– Kada sam došao, na našem odjelu operirano je šest žena zbog karcinoma dojke. Kada sam išao u mirovinu, operirano je 60 žena – kazuje.
Prvi razlog velikoga porasta jest povećanje životne dobi, drugi bolja dijagnostika, a treći osviještenost. Početkom osamdesetih Crveni križ imao je veliku akciju, diljem županije obilazili su manja i veća mjesta, održavali ginekološke i preglede dojki, kao i predavanja. Obavljeno ih je, kaže Šnajdarova statistika, oko tri tisuće.
– Jesu li ginekolozi što pronašli, ne znam. No, mi kirurzi nismo ništa, nijednu bolesnu ženu! Akcija bi se smatralo propalom. Međutim, tri-četiri godine kasnije, u bolnici smo odjednom imali enorman porast raka dojki. Dotad je godišnje bilo 20-ak žena. Odjednom, između 45-50. Razlog? Na predavanja i preglede došle su mlade žene, dok su bakice ostale kod kuće, bilo ih je sram. Došavši kući, mlade su razgovarale sa svojim majkama i svekrvama nakon čega su i one provjerile dojke te pronašle kvržice. Ipak smo tom akcijom nešto učinili, osvijestili smo ljude. Incidencija se, potom, ponovno smanjila, a zatim krenula s porastom, sve dok nije došla do 60-ak na prijelazu stoljeća – prepričava dr. Šnajdar.
Morao je uvjeravati ljude kako se strujni udar ne liječi zakopavanjem osobe u zemlju
Ako niste bili pacijenti dr. Šnajdara, velika je mogućnost da ste prošli njegov tečaj – bilo u vezi posla ili postupka polaganja za vozačku dozvolu. Naime, dugih 40 godina u sklopu Crvenog križa govorio je o trima zlatnim pravilima prve pomoći. Događaj je neugodan, stresan, stoga je nužno djelovati smireno i odlučno, ne paničariti. Nikada, ali nikada ne smije se raditi ono u što nismo sigurni. Dakle, važno je dodatno ne škoditi. I posljednje, zadržite se u granicama amatera, a kompleksnije zadatke prepustite profesionalcima. Održite osobu na životu i budite joj podrška do dolaska hitne medicinske službe.
I dok su prije 40 tisuća godina pronađene slomljene, ali i uredno zarasle kosti – što znači da je riječ o prapraprastaroj ljudskoj djelatnosti – još u 20. stoljeću bilo je bizarnih situacija, široko rasprostranjenih praznovjerja, vraća se na korijene prve pomoći dr. Šnajdar. Godine i godine bile su mu potrebne da polaznike uvjeri kako se strujni udar ne liječi zakopavanjem osobe u zemlju koja je, vjerovalo se, trebala izvući struju.
– Da biste bili predavač, morate biti skloni pričanju. Prva pomoć zna biti suhoparna tema – svjestan je.
Otkako je polaganjem kirurškog ispita dobio pravo predavati prvu pomoć, slušali su ga, u počecima, policajci, vojnici, spasioci, željezničari, šumski radnici pa i zaposlenici Podravke kojima je tvrtka osigurala satove. Temeljit – kirurški precizan, rekli bismo u duhu priče – kakav dr. Šnajdar jest, očekivano je izvukao okvirni podatak o broju ljudi koje je obučio iz prve pomoći. Oko deset tisuća!
Kada nam je, na kraju našega razgovara, otkrio kako je veliki ljubitelj povijesti koja uzima velik komad njegova umirovljeničkog vremena, bilo nam je jasno zašto je ujedno pun zanimljivih priča.
– Stigli smo u Gotalovo, mjesto poznato po lovu i ribolovu. Došli mi na ispit, u 16 sati. Žuri se meni, žuri se drugim članovima komisije – hajde, sat-dva da obavimo taj ispit i idemo, pomislili su.
– Dođemo mi, a oni – nema ispita! – najprije ribe. Pravi su ribolovci, poznati majstori u pripremanju na kotlovini. Pojeli mi to, obavili ispit i idemo kući. Ma kakvi, pa tek sad ide ručak. Kad su vidjeli kako ispit dobro prolazi, nitko nije srušen, pao je lovački gulaš te smo se zadržali do večernjih sati – ispričao nam je u jednom dahu.
Sjedimo u prostorijama koprivničkog Crvenog križa i čekamo sljedeću dogodovštinu s predavanja kojima ni danas ne bi bilo mrsko prisustvovati.
– Lugarnica nedaleko od Križevaca, krasna. Ogroman kamin, veliki natkriveni prostor. Dolazim, a prase se već vrti. Znao sam što slijedi. Kako dugo nisu ložili, to se tako počelo dimiti da nismo mogli biti u prostoriji. Ondje, gdje su pekli prase, taman je bilo mjesta za 15-20 ljudi. Prebacili smo se, dvojica su ga vrtjela, dok sam ja predavao. U prostoriji se prestalo dimiti, a mi otišli s prascem unutra – nastavlja dr. Šnajdar, zaključivši poglavlje svjedočanstvom prema kojemu su šumski radnici bili posebno zainteresirani za usvajanje postupaka prve pomoći, uzevši u obzir prirodu njihova posla koji obavljaju daleko od medicinskih ustanova.
“Ispred mene izvukli su utopljenika…”
Mnogi neopravdano tvrde kako im prva pomoć nije potrebna. Što će njima to, važno je kako se vozi automobil, reći će. Kako je takvo mišljenje debelo pogrešno, jasno je iz svakog nesretnog događaja u kojemu su primijenjeni postupci spasili život. Iako jest liječnik, osnove su dr. Šnajdaru bile dovoljne kako bi spasio život na plaži u Vodicama.
– Ispred mene izvukli su utopljenika. Preko razglasa tražili su liječnika. Uz mene, našlo se još njih nekoliko. Kako su bili čudnih struka, tako nisu znali što napraviti. Čovjeka je trebalo oživljavati, masirati mu srce i dati umjetno disanje. Prema tadašnjim smjernicama, to su radile dvije osobe. Stoga, jedan je moj znanac, koji je završio prvu pomoć, sa mnom spasio čovjeka – skromno govori dr. Šnajdar.
Osim što je predavao prvu pomoć, sudio je na natjecanjima toga tipa. Iskustva s mladim, motiviranim ljudima željnim učenja isključivo su pozitivna. Ipak, ranije su mu natjecanja bila draža jer su bila javna, čime je publika mogla učiti. Kasnije su zatvorena, prerasla su u borbu i skupljanje bodova. Neovisno o tome, suđenje na natjecanjima i dalje ga veseli, što će nastaviti činiti na lokalnoj, županijskoj i nacionalnoj razini ne poremeti li ih ponovno pandemija koronavirusa.
Ono što više neće činiti jest – predavati prvu pomoć. Nakon 40 godina prestaje, kaže kako je bilo čisto dovoljno. Mladima treba dati šansu, smatra dr. Šnajdar, vlasnik šeste licence predavača prve pomoći u Hrvatskoj.
Kako provodi umirovljeničke dane?
Mamografije i ultrazvuka, kada je bio mladi liječnik, nije bilo. Prvi CT i ultrazvučni uređaji pojavili su se za vrijeme specijalizacije, krajem sedamdesetih, i to isključivo za snimanje glave, svjedoči dr. Šnajdar. Brojne se operacije danas više ne rade na taj način, možda se čak uopće ne izvršavaju. I, što raditi kada više nema odlazaka na posao, napornoga i odgovornoga posla koji iziskuje maksimalnu koncentraciju?
Dr. Šnajdar s time nema problema.
– Mirovina zna biti zanimljiva. Uz more, koje jako volim, godišnje provodim dva-tri mjeseca. Ljubitelj sam prirode, životinje i biljaka. Fotografija mi je, također, ljubav. Danima znam vrebati kako bih uslikao, recimo, pticu. Otkako sam u mirovini, član sam i povijesnog društva: sastanci i lijepi izleti! Obišli smo cijelu Hrvatsku i pola Europe. S ljudima skoro moje generacije, kojima nije interes šoping, obilazimo povijesne i prirodne ljepote. Nema muzeja u Hrvatskoj kojega nismo posjetili. Kao gimnazijalac bavio sam se filatelijom, skupljao marke, pa me sin malo-malo počasti zbirkom. Cijelu jesen i zimu igram se time. Ugodna razonoda – zaključuje dr. Šnajdar.
