Gdje je nestao čovjek, pitamo se iz prigode u prigodu, sve rjeđe onako iskreno, sve češće iz folklora. Evo ga! Iza zastora ordinacije u Jelačićevoj u Hlebinama. Punih 38 godina, iz dana u dan. Kad god zatreba, na istome mjestu, među nama ljudima stoji – Čovjek.
Mansour El Bahtity, taj Čovjek iza zastora, rođeni je Palestinac. Iz Gaze. Njegovo prezime, govori on, okuplja više od sedam stotina članova obitelji, bliže i daljnje rodbine. Svakim danom sve ih je manje. Ne po zakonu prirode, nego metaka. Da je tako, doznaje on svojim rodbinskim kanalima. Informacije o izraelskim napadima na Gazu, a oni traju točno 15 mjeseci, vrlo su šture i općenite. Kako nam priča Čovjek Mansour, one ne govore baš ništa.
Morao pobjeći 1977.
Točno 15 mjeseci prošlo je kako je, uostalom, posljednji put čuo poznati glas iz tog najvećeg svjetskog zatvora. Desetljećima se tamo rađa i umire u “lancima”. Na površini nešto manjoj od našeg otoka Krka “nagurano” je, službeni su podaci, 2,2 milijuna duša. To je, kazat će opet službene brojke, 40.000 manje nego li ih je bilo do kobnog 7. listopada 2023. godine. Sudeći po podacima UN-a, od tih 40.000 ubijenih, 70 posto je djece i žena.
– U Gazi su mi još dva brata, od nas petero braće i jedne sestre. Ostali su, svatko sa svojom pričom i u svoje vrijeme, uspjeli izaći na slobodu – kazuje Mansour, već 40 godina liječnik, koji je 1979. umjesto Londona, kao mjesto školovanja odabrao Zagreb.
Kad smo dogovarali sastanak postavili smo nepisano pravilo, nećemo previše o politici. No, politici smo se, htjeli, ne htjeli uporno vraćali. Iz Gaze je, priznaje, 1977. morao otići jer je bio “glasan” i nije mogao prihvatiti nepravdu. Da je ostao, pitanje je koliko bi dugo poživio. Pronašao je utočište u Emiratima pa na poticaj brata i prijatelja otišao studirati u Jugoslaviju; poput tisuća takvih kojima je nesvrstana Juga u to vrijeme bila logičan izbor.
– Nisam otišao, ja sam bio protjeran! Imali smo sve, sad nemamo ništa. Sve su sravnili sa zemljom. Moji, kao i većina ostalih, žive na istim adresama, ali ne u svojim domovima, nego u njihovim ruševinama – rekao nam je dr. El Bahtity, hlebinski liječnik obiteljske medicine koji ne zna niti može znati koliko ih je živo, ozlijeđeno ili poginulo – osim nepotpunih vijesti koje dođu s vremena na vrijeme.
Pobijeno šezdesetak članova obitelji
– Znam da je pobijeno njih barem šezdesetak. Dvadesetoro mališana ostalo je bez svojih roditelja. Jedan nećak koji je došao iz SAD-a kako bi kao kirurg liječio i spašavao živote u Gazi, ubijen je za vrijeme operacije – priča nam Mansour koji je sve više pesimist i to zato što zna da je dovoljan samo jedan poziv do mira.
No, onima upletenima u klupko rata i mržnje, navodi, odgovara ovakvo stanje. Svijet je, dodaje, ionako “gluh” na vapaj žrtava.
Pričali smo u njegovoj ordinaciji u Hlebinama i o razlozima rata, povijesnim činjenicama, ali i podijelili sumnju u to da sukob u Palestini izgleda savršeno orkestrirano. “Miš nije mogao izaći iz Gaze, a da to Izrael nije znao. Znali su, znaju i sada tko, gdje i kako diše i što radi. Zar bismo trebali vjerovati da im je promaknuo 7. listopada?”, pita se dr. El Bahtity koji ne želi da ga se krivo shvati, jer ima i imao je brojne prijatelje Židove.
– Glas onih koji ne podržavaju genocid ne može se čuti, ako se malo i čuje, brzo se “uguši”. Palestinci i Židovi živjeli su i dalje mogu živjeti zajedno. Ratovi se, nemojmo biti naivni, ne vode za komad zemlje nego za ono što je u njoj, pa i vlastitih interesa – kazuje sugovornik kojeg je posebno pogodila “šutnja” njegove Hrvatske kojoj je dao sve što je trebalo.
Oni koji ga znaju reći će da je dao više od toga i da takvih među nama i nema mnogo.
Prošao ratove, nagledao se svega…
Dr. El Bahtity, činjenica je, istinski je dragovoljac Domovinskog rata. U svom životu nagledao se posljedica zveketanja oružja. Pred njega su dolazili oni koje je mogao spasiti, oni koje je samo brzinski “zašio” da bi ispalili još koji metak, ali i oni koje je trebalo tek proglasiti mrtvima. “Ušli smo u Pakrac pa ostali opkoljeni, u prvom naletu stiglo je pet ozlijeđenih i 20 poginulih”, prisjeća se ovaj Palestinac koji je kao mladić 1982. godine, na poziv Yassera Arafata branio i Libanon tijekom famozne izraelske invazije.
Čovjek bi pomislio da bi službena Hrvatska, ako ništa onda zbog Vukovara mogla suosjećati s patnjama naroda u Gazi. Prevario bi se. Osjetio je to i Mansour prošle godine kad je pokušao izvući cijelu obitelj svog zagrebačkog studentskog cimera koji se nakon Medicine vratio u Gazu. S njima je namjeravao spasiti i prijateljevog sina koje boluje od Downa.
Nema što nije učinio, potpisao garancije, svojim prezimenom, kućom i sa 35.000 eura, potom platio sve što je trebalo za transfer… Odgovor iz Ministarstva vanjskih poslova bio je: “Neka dijete ode do Kaira u Egipat i tamo podnese zahtjev!” Mansour se jedva suzdržao.
– Ne znam što sam im sve izgovorio. Je li to stvarno moja Hrvatska koju sam branio s kolegama? Pa da to dijete može bez ičije pomoći van iz Gaze, ne bismo ni tražili vizu – priča nam dr. El Bahtity koji je na početku ovog stoljeća bio čak i politički angažiran.
Račanova “Šestorka” zvala ga je u Zagreb na visoko radno mjesto no on nije želio napustiti ni Hlebine ni svoje pacijente.
Iz ordinacije istjerao dvije agentice SOA-e
Negdje u to vrijeme dogodili su se i nesretni napadi na Tornjeve u New Yorku, 9/11. Doktor je jednog dana bio u ordinaciji, a čekaonica puna baš kao i danas kad brine o 2500 pacijenata. Sestra mu je poručila da ga trebaju dvije žene. Pozvao ih je unutra, sjele su za stol i pokazale iskaznice tajne službe. Krenula su pitanja koja su bila sve samo ne ugodna.
– Smeta li mi tko? Pa tko će mi smetati, kažem. Pa kakve su moje veze s muslimanima i slično… Vidio sam kamo to vodi – govori Mansour i gestikulacijom i glasom uspješno rekreira događaj u kojem je bez zadrške iz ordinacije potjerao obje šokirane agentice.
– Mili – tepa nam potom svojom poznatom poštapalicom dr. El Bahtity, snizivši naglo ton i dodavši kako im je rekao točno ono što je u tom trenutku mislio i što misli i osjeća i dan danas.
– Prvi bih najteže kaznio svakoga tko bi takvim terorističkim činom napao nedužne. On time napada i mene, moje bližnje, mog brata! To sam im rekao i potom pokazao prstom prema vratima ordinacije i rekao da se slobodno mogu “izgubiti” – pridodaje Gažanin kojem nije problem osuditi ni napadače koji su 7. listopada izašli iz Gaze kako bi naudili Izraelcima i drugima.
Mansour El Bahtity: Djeca najviše bole…
Razgovarali smo, jer to se nameće samo od sebe, i o problemima u hrvatskom zdravstvu. Izmijenjivali razne dosjetke i anegdote. Tuga, sreća, osmijeh, suze redali su se poput godišnjih doba. Kad smo krenuli o djeci, bilo je nemoguće ne pokleknuti. Gledamo slike iz Gaze svakog dana, onaj tko želi i može, no nitko uistinu ne osjeća kako je to…
– Zamislite da vam dijete kaže: “Mama, tata gladan sam!” Plače, a vi znate da nemate ništa što biste mu dali. Imam unuka i da mu se nešto dogodi ili da mu netko učini nešto nažao, ne znam… – domeće dr. El Bahtity koji će se uvijek sjećati pogleda jednog dječaka.
Bilo je to još na početku liječničke karijere, prije četiri desetljeća. Tada je shvatio da zapravo nikad ne bi mogao biti pedijatar. To je jednostavno jače od njega.
– Gledao sam to malo dijete na bolničkom krevetu, nemoćno. Njegov pogled u tišini je grmio: “Spasite me!”. Pozvali su me sa strane i rekli da će živjeti još možda sat ili dva. Evo i danas, nakon toliko godina kad se sjetim, ne mogu… – zajecao je dr. Mansour El Bahtity i dodao kako svaki dan sudbinu tog mališana dijeli više desetaka djece iz Gaze.
Na čiju ćemo stranu stati?
Uistinu, zašto nam je patnja djeteta iz Kharkiva ili Vukovara osobna i bolna, a njegova vršnjaka iz Gaze tako daleka i nepoznata? Neki mnogo pametniji od nas pripisivali su to ideji da sve što smatramo moralnim pa i etičkim ima uporište u ljepoti ili estetici. Ono što nam je dakle, blisko, po vjeri, pismu ili, recimo boji kože – naše je. Upletu li se tu interesi i geopolitika – kao što je za očekivati – jasno je što će nam to biti duši ugodno i oku lijepo, a time i važnije te u okvirima naših interpretacija moralno i dobro.
Živimo li po tim iskrivljenim principima, onda nam patnja petogodišnjeg Mansoura iz Gaze neće biti zanimljiva. Da parafraziramo, bit će taj dječak poput kakvog neuglednog kukca kojeg će gaziti, a mi se nećemo osvrtati. Njegov vršnjak Volodymyr iz okupirane Ukrajine, s druge strane, umiljato je štene na čiji ćemo se tužni pogled i jauk jednostavno rastopiti. Dok ne padnu zastori i shvatimo da se radi o jednom te istom ostavljenom dječaku. Čovjeku kojemu nije zapisano postati.
