Ona je netipična 15-godišnjakinja.
I dok većina njezinih vršnjaka uživa u izlascima i noćnim provodima, Dragana Grubačević radije će sjesti u traktor i preorati polje, pokositi travu, nositi bale ili pak pomusti krave na velikoj farmi krava koju njezina obitelj ima već dugi niz godina.
Mala Rijeka, pitomo mjesto koje se nalazi u sastavu općine Rasinja, na rubu Koprivničko-križevačke županije, njezin jer rodni kraj. Seoski način života, ta jednostavnost, biti daleko od gradske vreve i ubrzanog tempa života za nju znače spokoj i idilu u kojoj uživa.
– S tatom sam od malena u traktoru, radim na polju, na farmi. Još kad sam imala 10 godina, naučila sam voziti traktor. Posla ima puno, ustajem svaki dan oko sedam. Briga oko krava je zahtjevna, posao nije lak. Zna biti naporno, ali nije mi teško. Posebno uživam kad vozim traktor, radim sa strojevima. To me čini sretnom, ispunjava me. U kući nas živi sedam. Mama, tata, baka, djed, dvije sestre i ja. I svi pomalo radimo – priča nam D. Grubačević.
Srednju Gospodarsku školu, poljoprivredni smjer, polazi u Križevcima. Na jesen će krenuti u drugi razred. S obzirom na to da je njezin dom dosta udaljen od mjesta školovanja, tijekom školske godine živi u učeničkom domu.
– Nije mi baš najdraže što je tako, ali izbora nema. Nedostaje mi dom i posao na farmi. Obožavam to selsko okruženje, prirodu i mir koji nosi moj kraj. Posebno volim taj mir, u gradu mi je previše bučno i prometno. Željela bih nakon što završim srednju školu, vratiti se kući i nastaviti raditi na farmi. Bez obzira na to što života na selu i nema, ne zanima me ništa drugo. Navikla sam od malih nogu tako živjeti i to me čini sretnom – ističe ona.
O tome kakva je, vrijedna i marljiva, ne voli pričati. Skromna i jednostavna, kaže nam da nije u redu da se usta sama hvale. No, zato će je vrlo rado pohvaliti ukućani.
– Ona srčano i s voljom prione svakom radnom zadatku. Nema tog stroja s kojim ona ne bi znala upravljati. Evo, prošli tjedan nam je stigao novi traktor. Prva je sjela za volan, sva ushićena i sretna. Čudo od unuke, vrijedna je jako. Jedna je od rijetkih takvih. Nikad nije rekla da joj se ne da kada treba sjesti za traktor i primiti se posla – hvali svoju unuku djed Dušan Grubačević.
Puna usta hvale za kćer ima i Slobodan Grubačević (46), glavni i odgovorni da sve funkcionira kako treba na njihovoj farmi.
– Vrijedna je, nema što. Dok vidim s koliko volje i želje radi, i ja sam poletniji i imam više elana za raditi, ona me potiče – kaže nam njezin otac.
Inače, obitelj Grubačević krave uzgajaju već 30-ak godina. Imaju 60 krava, obrađuju više od 50 hektara zemlje. Nedavno su kupili i robota za mužnju, to je drugi takav u županiji. Riječ je o sofisticiranom komadu napredne tehnologije.
Prava vrijednost robota je zapravo softver koji dolazi uz njega i koji omogućuje praćenje raznih parametara vezanih uz krave i mužnju – koliko je litara koja krava dala, kolika je prosječna količina mlijeka koju daje u određenom razdoblju, masnoću mlijeka, čak i jesu li spremne na oplodnju…
U kupnju je obitelj Grubačević uložila svoj novac, no nadaju se da će putem natječaja na koji su se prijavili ostvariti povrat od 50 posto.
– Moram priznati da nam je robot ipak uvelike olakšao posao, rasteretio nas. No, ako netko misli da mi više ništa zato ne moramo raditi, vara se. Brige i dalje ima puno, ustajem u šest ujutro, napravi se hrana za krave i sjedne za kompjuter da vidim kakvo je stanje s kravama. Povrat novca koji očekujemo, uložit ćemo u proširenje postojećeg objekta da bi i junice i krave bile smještene u jednom objektu. Imamo i jednog radnika bez kojeg ne bi zaista mogli, previše je obaveza – priča S. Grubačević.
Godišnje proizvedu oko 480.000 litara mlijeka. S proširenjem objekta, nadaju se da će se proizvodnja povećati na oko 500.000 litara. Također, mogu se pohvaliti s činjenicom da su treći u županiji po proizvodnji mlijeka te 13. po proizvodnji mlijeka u državi, po kravi.
– Strojeve smo kupili bez kredita. Isto tako i sušaru, halu za krave… Stresan je to posao. U isto vrijeme morate biti i poljoprivrednik, ekonomist i veterinar. Nije uvijek idealno. Na sve morate paziti, u svakom trenutku morate biti spremni reagirati, gdje god da jeste. Uvijek se nešto događa – kaže nam.
Zadovoljni jesu, od toga obitelj živi i to dobro, no radi se puno. Ovo će ljeto uspjeti uzeti samo četiri dana godišnjeg odmora.
– Nemaš ni svetka ni petka kada imaš životinje. S tim smo odrasli i nama je to eto, normalno. Nekad ti dođe dosta, ali znaš da nema druge i raditi moraš. Može se od poljoprivrede živjeti, to moram reći. Treba imati i znanja da bi čovjek uspio. I neki plan proizvodnje. Možda ti koji nisu uspjeli, nisu ozbiljno shvatili svoj posao, ubacili su u nepotrebne kredite, precijenili su svoje mogućnosti. A tu je i nedostatak iskustva koje je isto presudno da čovjek bude uspješan. Mi to već dugi niz godina radimo, polako i sigurno gradili smo to što imamo danas – zaključuje Slobodan Grubačević.
