Svjetski je dan borbe protiv alkoholizma. Ovisnost o alkoholu nije samo zdravstveni, već i društveni problem. Ovu tezu potvrdio nam je Dražen Kušević (48), koji danas s ponosom naglašava kako je bivši alkoholičar, a godine opijanja i života u magli su iza njega.
Dražen sa svojom djecom iz prvog braka danas živi u Gotalovu. U Prekodravlje je doselio pred gotovo godinu dana, nakon što je ostao bez posla, k svojoj drugoj supruzi.
Apstinira punih sedam godina i tri mjeseca, nakon što je prošao fazu liječenja u karlovačkoj Dnevnoj bolnici. Prva stvar koju je napravio kad je doselio u podravski kraj bila mu je potražiti klub u kojem će pronaći podršku i potporu osoba koje su prošle istu životnu kalvariju poput njega. Bez druženja i savjetovanja u koprivničkom Klubu liječenih alkoholičara Centar ne funkcionira, otvoreno priznaje.
Sve je počelo u djetinjstvu
Svoju priču započinje povratkom u djetinjstvo koje je proživljavao u malom selu Brođani pored Karlovca.
– Iz sirotinjske sam, seljačke obitelji u kojoj je bilo prihvatljivo piti. Tako je bilo u tom cijelom kraju, ne samo kod mene doma, nitko nije govorio da se to ne smije makar ste bili dijete. Normalno je bilo imati pića u kući. Pilo se u svim prigodama, veselim, tužnim, radnim akcijama, kad se klalo ili radilo u polju, uvijek se pilo. Tako su i meni znali kao djetetu potočiti čašicu vina. Prvu veću pijanku pamtim iz vremena srednje škole, negdje oko maturalne večeri. Tih godina se zaratilo, moje selo je okupirano, ja sam sa svojih 17-18 godina bio u narodnoj zaštiti i tu je počelo aktivno pijenje. Nakon rata krenulo je još gore. U jednom periodu nisam se mogao naspavati bez alkohola i to sam se morao napiti totalno, do nesvijesti. Trajalo je to tako skoro deset godina. Nije baš uvijek bilo onako skroz previše, ali je bila svakodnevna konstanta – priča nam Dražen dok pijemo kavu u jednom gradskom kafiću.
Svakodnevno opijanje dojadilo mu je 2000. godine i tu je prvi put odlučio da će prestati s alkoholom. Dijagnosticiran mu je anksiozno-depresivni sindrom i šest mjeseci je trošio tablete zbog kojih alkohol nije ni okusio.
No, onda je jednog dana na te tablete popio alkohol, a posljedica takvog nepromišljenog poteza bila je zamalo tragična. Firmin kombi sparkirao je u jarak, a on završio u Dubravi na Hitnoj.
Nova faza pijančevanja potrajala je još tri godine.
– Onda sam si rekao da neću više. Svađao sam se sam sa sobom, govorio si da sam kreten, debil, da sam majmun. Sam sebi sam se zgadio. Izdržao sam tri godine bez alkohola, da bi onda opet vrag uzeo šalu, a ja išao probati malo bambusa. To je bilo gotovo, ponovo sam se navukao – prisjeća se.
Za doručak pelin, za gablec pivo
Dražen je radio kao dimnjačar što je poprilično zahtijevan posao za trijeznog čovjeka, a itekako opasan za nekog s konstantnom dozom alkohola u sebi. Srećom, osim spomenutog parkiranja u grabu ništa mu se nije dogodilo.
– Običavao sam već prije posla doći u birtiju, popiti pelin. U pola 10 bi išli na gablec, ali ja ne bih jeo nego se prebacio na pivu. Skroz sam neuredno živio, doma sam dolazio pijan, na svega nekoliko sati odspavati i ujutro od pol 5 već bih išao natrag. U tom periodu sam već morao ujutro prije posla stati na kiosku, popiti pivu, a onda krenuti dalje. Ujutro me lovila tresavica, maglilo mi se pred očima, u trbuhu bi imao “kamen”. Kad bi u sebe ulio alkohol, sve bi to nestalo, želudac kao da je prokuhao, ruke se prestale tresti. Nisam se mirio s tim, stalno me to mučilo, govorio si da od sutra više neću piti, ali, došao bi drugi dan, ujutro si opet takav nikakav, jednostavno se moraš popraviti i onda na kraju to ode preko ibera, a ja “mrtav” pijan – opisuje nam Dražen godine koje su danas iza njega.
Godine 2009. pukao mu je film i svojom voljom je otišao na liječenje. Direktno iz kafića uputio se na odjel psihijatrije u Karlovcu i molio da ga prime i pomognu mu jer jednostavno ne može prestati piti. Uputili su ga na liječenje u Dnevnu bolnicu gdje je provodio prijepodneva, s terapeutima bi razgovarao o pijenju alkohola, slušao predavanja što je bio način da ga se u prijepodnevnom periodu odvuče od alkohola, da ostane čist. Nakon tromjesečne terapije ostao je trijezan godinu dana. U to vrijeme se i oženio, suprugu je pronašao preko prijateljice.
– Našao sam ju dok sam bio trijezan. Dok sam cugao, takve stvari me nisu interesirale, oko mene su i ovako bile samo konobarice. Od supruge nisam skrivao da imam problem s alkoholom, no ona oko toga nije radila problem jer me pijanog do tad nije mogla vidjeti. Dobili smo uskoro dvoje djece, a s rođenjem sina ja sam se vratio starim navikama. Kad se rodila kćerka već sam pio kao da sam nadoknađivao sav onaj period života kad sam si to sam svojim izborom uskratio – kaže Dražen kojem se u tom periodu život iznenada promijenio. Policija ga je dva puta u mjesec dana ulovila pijanog, šef ga je na poslu stisnuo i zaprijetio otkazom, čak je i potpisao otkaz u slučaju da se još jednom napije.
– Zapao sam u probleme kojih do tada nisam imao nego sam bezbrižno cugao. Tri dana sam još pio i razmišljao što napraviti i onda sam otišao na liječenje i taj je put sve krenulo kako se spada. Uhvatila me dobra terapeutkinja koja me savjetovala o svemu, pomogla mi oko tableta, prepisala dobru terapiju. Dobio sam normabele, smirio sam se, tri mjeseca sam bio OK. Nakon godinu dana išao sam na stabilizaciju u dnevnu bolnicu, ne zato jer sam recidivirao, nego jednostavno da očvrsnem, jer prva godina apstinencije je najopasnija – kaže nam Dražen koji danas bez pardona ulazi u koji god kafić i naručuje bezalkoholno piće što mu je nekad bilo nezamislivo.
On je 2015. krenuo putem oporavka, no u međuvremenu je zaglibila supruga koja je umjesto da mu bude podrška, počela izlaziti i piti pa je Dražen odlučio uzeti djecu i nastaviti život u ispravnom smjeru.
Borba je trajala godinama
Iako je borba trajala godinama, danas Dražen kaže da je napokon izliječen. Shvatio je to kad se jednom prilikom vratio iz trgovine.
– Ispočetka je bilo teško. Kad god sam ušao u trgovinu vidio bih vino, javila se žudnja, okrenem glavu tamo piva, opet žudnja…e tek kad sam nakon nekog vremena shvatio da sam se vratio iz dućana, a da nisam pogledao piće shvatio sam da sam na dobrom putu. Danas na zabavama sjedim bez problema s onima koji piju, ali do jednog trenutka. Kad krenu u onu fazu da počnu frfljati, ponavljati se, sliniti, a ja vidim da više s njima ne mogu komunicirati, jednostavno se dignem i odem – kaže.
Svjesnost o problemu s alkoholom nije se puno promijenila unatrag 40 godina otkako je on bio dijete, napominje. Danas se u javnosti potencira problem droga, no alkohol je puno veći problem kod današnje mladeži koja nije svjesna tanke granice koja ih odvaja od katastrofalnih posljedica.
One koji sumnjaju da imaju problem s alkoholom Dražen savjetuje da pod broj jedan problem detektiraju u svojoj glavi i krenu ga rješavati.
– Tek kad prihvate i priznaju sami sebi da imaju problem, a imaju ga ako svaki dan posežu za pićem, mogu učiniti novi korak i krenuti naprijed. Sretan sam danas da sam prestao s takvim životom. Uglavnom, osobe krenu razmišljati o promjeni kad dotaknu dno, a to se i meni dogodilo. Kad je sve bilo dobro i meni je bilo dobro, plaća je išla i ja sam dane provodio po kafićima. Tek kad sam zapao u probleme, prijetio mi gubitak posla, kazne koje sam dobio nisam imao od kuda podmiriti, žena je otišla, a ja ostao s dvoje male djece, onda sam se zauvijek otrijeznio. Odlučio sam radi djece da se moram promijeniti, oni su mi bili velika motivacija i velika potpora iako oni to ne znaju jer su bili mali. Neki inat me uhvatio tada i riješio sam sa sobom da više neću piti. Sad više ne bih posegnuo za pićem ni za što, ne vuče me više, čak mi se i zgadilo iako i danas tvrdim da je alkohol najbolji antidepresiv i ništa vam ne diže raspoloženje kao čaša pića – kaže nam Dražen koji je imao sreće i pomirio se s tim da su godine opijanja i mutnog sjećanja samo njegova daleka prošlost kojoj se neće nikada vratiti.
