Zidovi Osnovne škole Đurđevac ovih su dana dobili nove “dekoracije” u žuto-plavim bojama te natpise na ćiriličnom pismu koje upućuju na to da su u njihove učionice i školske hodnike infiltrirani novi školarci koji već nekoliko tjedana žive u grada Picoka, a stigli su iz Ukrajine.
Ured ravnatelja Danijela Domišljanovića također je dobio novu etiketu pa ispod natpisa RAVNATELJ stoji i ukrajinska riječ директор. Od ovog tjedna funkcioniraju pod novim okolnostima, u svoje su redove primili 23 ukrajinska učenika pa umjesto dosadašnja 22 imaju 27 razrednih odjela. Osmero malih Ukrajinaca polaznici su razredne nastave, a 15 ih je u višim razredima.
S upoznavanjem škole krenuli su prošlog ponedjeljka kada ih je dočekao stručni školski tim koji ih je proveo kroz radni prostor i novo okruženje ne bi li razbili početnu tremu. Do srijede su u školu dolazili na bazne sate hrvatskog jezika, gdje su učili one najosnovnije stvari poput DOBAR DAN, u četvrtak su obavili liječničke preglede, a u petak upoznali svoje vršnjake iz razreda. Kako bi im bilo što ugodnije, pri raspoređivanju đaka se pazilo da ih je najmanje dvoje u istom razredu kako bi mogli međusobno komunicirati i pomagati si.
Ovog ponedjeljka krenuli su na nastavu u punoj formi i pravom obliku.
Zabluda je da su naši jezici slični
Sam početak prema riječima ravnatelja Domišljanovića nije lagan. Prvi i osnovni problem već u samom startu pokazala se komunikacija.
– Mi smo, nažalost, dobili samo tehničke upute od Ministarstva znanosti i obrazovanja da tu djecu treba upisati u školu i prijaviti ih Carnetu. Cijela naša sredina je usmjerena da im se što više olakša i pomogne. Zabluda je da im je lagano, nije uopće, jer ne poznaju jezik. Iako javnost misli da je jezik sličan s hrvatskim to nije tako. Možda dok slušate neku riječ, ali kad je koristite u govoru, to je već druga stvar. Idući problem je edukacija. U našem obrazovnom sustavu, onaj koji uči dijete strani jezik je govornik materinjeg jezika djeteta. U ovom slučaju učimo ih stranom jeziku, hrvatskom, a nismo savladali njihov materinji jezik što je još jedna velika prepreka – objašnjava ravnatelj iliti direktor.
Sreća je ta da u đurđevačkoj školi radi učiteljica udana za državljanina Ukrajine koja poznaje osnove i iako nije izvorni govornik ukrajinskog, poprilično se dobro snalazi. Učiteljica je razredne nastave, a ona i suprug stavili su se školi na raspolaganje.
Ne smijemo zanemariti ni naše učenike
Đurđevčani su učenje hrvatskog jezika postavili kao prioritet od samog starta. Mali Ukrajinci ujutro imaju nastavu po razrednim odjelima, nakon čega im slijedi bazno i početno učenje hrvatskog jezika u trajanju od 45 minuta u grupi s ostalim učenicima raspoređenim u više razrede. Osim na satu kad slušaju učiteljicu i novi im jezik polako ulazi u uho, uče i uz pomoć radnih listića.
– Mi svi bismo po prirodi našeg posla djeci htjeli dati sve sad i odjedanput, ali jednostavno to ne ide. U planu nam je osposobiti tablete da si mogu pomoći i aktivirati prevoditelja za komunikaciju. Učiteljima je posebno skrenuta pozornost da ne izvode nastavu na ukrajinskom, što bi oni jako željeli, ali ne smijemo zaboraviti ni naše učenike koji su pred krajem nastavne godine, a koji su u dvije godine korone izgubili puno stvari i moramo naći nekakav kompromis – kaže ravnatelj koji je na učiteljskom vijeću kao prvu i jedinu točku naglasio obavezu da se nove učenike nauči hrvatski jezik.
Intenzivirati učenje hrvatskog jezika
Ako će njihova budućnost ovisiti o smještaju u Đurđevcu, ideja ravnatelja Domišljanovića je da se preko ljetnih praznika nastavi s intenzivnijim učenjem jezika kako bi se na jesen uključili u redovni program školovanja kao ravnopravni i redovni učenici škole.
Manja prepreka od jezične barijere je obrazovni sustav. U Ukrajini školovanje traje 11 godina, a zadnje dvije godine su poput našeg gimnazijskog programa. Učitelji trenutno utvrđuju razinu znanja iz pojedinih područja, u nekim su predmetima na našem nivou.
– Primjerice kolege iz informatike kažu da ne poznaju neke osnovne Microsoftove pakete koje mi koristimo već u petom razredu, oni ih u tom dobnom uzrastu još ne poznaju, no to će sigurno najbrže savladati. Još jedan problem je problem pisma, odnosno latinice jer njihovo je pismo ćirilično i opet se moramo vratiti na početak, učiti A,B,C u latiničnom obliku da bi mogli savladati računala. No djeca su kao spužvice, brzo upijaju i oni koji se “zainate” mogu poloviti bazne osnove i početi se sporazumijevati na hrvatskom – veli ravnatelj.
Neki predmeti poput povijesti i zemljopisa ukrajinskim učenicima ništa ne znače jer su puni pojmova i različitih povijesnih ličnosti, događaja i svega, koji su problem i domaćim učenicima. Za takve nastavne sate planirani su listići s kojima će se moći zabavljati kako ne bi vrijeme na tom satu trošili uzalud.
Online nastava bila bi dobro rješenje
Još jedna uputa Ministarstva oko koje je ravnatelj oprezan i skeptičan i koja nema pretjeranog smisla je da se novoupisani učenici moraju vrednovati.
– Možemo napraviti formativno vrednovanje u kojem će se vidjeti njihov napredak, ali izdavanje svjedodžbi je velika enigma i nemoguća misija, ne znam jednostavno na koji način je to moguće izvesti. Pitanje je koliko će njima ta svjedodžba predstavljati. Imam informaciju da neki prate online nastavu na ukrajinskom jer im je dana uputa da će im se tako priznati završetak školske godine u ukrajinskom sustavu. Grad Đurđevac im je osigurao sve što im treba, naši ljudi volontiraju da im omogućimo bezbolniju aklimatizaciju. Ali, nije jednostavno kad morate provesti nešto gdje postoji barijera, a jezičnu je barijeru nemoguće zanemariti – naglašava Domišljanović.
Situaciju bi olakšalo pokretanje online nastave koja se pokazala dobrim izlazom u pandemiji koronavirusa. Prema mišljenju đurđevačkog ravnatelja, u Hrvatskoj sigurno postoji netko tko je govornik ukrajinskog jezika i istovremeno je učitelj ili učiteljica. Takav netko trebao bi snimiti lekcije učenja hrvatskog jezika i intenzivirati sam proces.
– Sad improviziramo. Skupljamo materijale s filozofskog i učiteljskog fakulteta o učenju hrvatskog jezika kao stranog jezika pa uzimamo materijale iz njemačkog, engleskog, gledamo kako oni to rade, a nešto takvo ukrajinsko-hrvatskog nemamo. Zašto se ne napravi na nivou države, snime se lekcije tjedan za tjedan kako se i za naše učenike snimalo. Mi ćemo im osigurati prostor, hranu, na kraju krajeva da ih se uči tri sata hrvatskog svaki dan i onda u razrednim odjelima imaju zadnje sate nekakvu umjetnost, likovni, glazbeni ili tjelesni. Sport i umjetnost ne poznaju granice tu nema barijere, čak je tu moguće uvrstiti matematiku i engleski jezik. Ili to ili da je netko od njihovih govornika angažiran stalno kod nas – smatra.
Prepušteni sami sebi
Kako kaže Domišljanović, od razlika ne možemo pobjeći jer one postoje, no veleposlanstva i visoka vanjsko europska politika je to morala riješiti kako škole i njihovi zaposlenici, a onda i polaznici, ne bi bili prepušteni sami sebi.
Ni komunikacija na trećem jeziku poput engleskog nije rješenje jer neki koji za sebe kažu da znaju engleski imaju problem kada treba progovoriti.
– Ako oni ostaju kod nas moramo imati rješenje. Ne možemo dozvoliti da improviziramo dvije godine. Među rijetkim smo školama koja ima toliki broj ukrajinskih učenika, ostale gdje ih je po dvoje, troje probleme rješavaju gotovo u obiteljskoj atmosferi, malo priskoči učiteljica, malo roditelj i to ide lakše – napominje i dodaje.
– Broj od 23 učenika je ozbiljna brojka, nije velika, ali nije ni zanemariva. Djeca kao djeca, oni se brzo sprijatelje, ali obrazovni dio zasad malo šteka. Kao ustanova smo neučinkoviti, ako najslabija karika u njemu ne uspije, ako se samo jedno dijete od njih 23 tu isfrustrira i osjeća neprihvaćeno, nismo uspjeli. Moramo imati razrađen model u kojem će se ugodno osjećati, učiti hrvatski jezik, a dobiti i ostala znanja. U ovom trenutku smo znanja stavili po strani, prioritet su nam socijalizacija i uključivanje u aktivnosti škole uz učenje hrvatskog jezika – zaključio je na kraju Domišljanović.
