Đurđevčanka Ema Juričić nastavlja s dobrim rezultatima u karateu, o kojima smo pisali u posljednjih nekoliko tjedana. Nakon što je godinama trenirala i osvajala medalje za matični klub iz Đurđevca, kako bi napredovala i ostvarivala bolje rezultate, ova mlada sportašica preselila se u Zagreb. Prvo se upisala u Karate klub Hrvatski dragovoljac, a sada je članica Karate kluba Hercegovina Zagreb.
Ova 19-godišnjakinja karateom se počela baviti sa šest i pol godina. Posljednje tri živi u Zagrebu, a jesenas je upisala socijalnu pedagogiju na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu, jer kako i sama kaže, voli raditi s ljudima. Što se, pak, karate tiče, upisala se jer su i njezini prijatelji, također, bili članovi kluba.
– Kako sam živjela u zgradi, prijatelji su počeli trenirati pa sam i ja otišla na trening. Vidjela sam kako to izgleda, svidjelo mi se i rekla sam roditeljima da me upišu – govori Ema i ističe da je prvo trenirala samo kate, a onda je prešla na borbe. Kata je, inače, borba sa zamišljenim protivnikom, pokazuju se samo tehnike, a u borbi se, naravno, boriš protiv nekog drugog.
Medalje i pehare više ni ne broji
Na spomen karatea mnogi se sjete pojaseva i njihovih boja. Ema, pak, pojašnjava da njima na natjecanjima nije toliko bitna boja. Trenutno je na crno-smeđem pojasu, a crnim se toliko ne zamara, jer kako pojašnjava, on je bitan zbog trenerske licence ili onima koji žele biti suci.
Do sada je osvojila brojne medalje i pehare. Isprva ih je brojila, a sada to više ne čini. Prvog natjecanja, napominje, se ne sjeća, ali najdraže joj je Balkansko prvenstvo 2014. godine u Turskoj.
– Nas pet je otišlo u Tursku. Osvojila sam tada prvo mjesto i to mi je baš ostalo u sjećanju – ponosno govori i dodaje da je na dane vezane uz đurđevački klub jako ponosna, jer je to, ujedno, bilo najbolje doba kluba.
– Bilo mi je super trenirati. Bili smo jedan od najboljih klubova u Hrvatskoj. Čak smo imali jedan turnir na koji su dolazili natjecatelji iz zemalja poput Turske i Ukrajine za koje nikad ne bi rekli da bi došli u Đurđevac. Ekipa i treneri su bili super, jednostavno sam uživala trenirati i odlaziti na natjecanja s njima – ističe.
Međutim, školske obaveze spriječile su mnoge da se nastave baviti karateom. Ne i nju. Naposljetku nije imala s kime trenirati, ali volju nikada nije gubila.
– Morala sam otići u bolje uvjete i jedini izlaz iz te situacije bio je odlazak u Zagreb, ali to nisam mogla učiniti u sredini školske godine. To jedno vrijeme nisam trenirala kako se trebalo i za ostvariti neki rezultat nije bilo dobro ni dovoljno – pojašnjava.
Aktualna seniorska reprezentativka
Tjedno trenira šest puta, a ako su u pitanju natjecanja onda i dva puta dnevno. U Zagrebu se dobro snašla i privikla. Hvali atmosferu u klubu u kojem su brojni osvajači europskih i svjetskih medalja, a ističe i da su treneri jako posvećeni i svaki trening im je drugačiji. Dodaje da obaveze dobro usklađuje i da je sada, kada je na fakultetu, sve lakše jer nema predavanja svaki dan i da je najbolje to što si često sama može organizirati vrijeme.
Srećom, s ozljedama se nije previše susretala. Bila je jedna iza koje stoji upečatljiva priča.
– Kao mala slomila sam ruku na natjecanju. Sjećam se da sam umirala od bolova. Plakala sam tijekom natjecanja, ali sam ušla u finale i pobijedila – prisjeća se s ponosom.
Nakon što je promijenila klub zaredala su se natjecanja i dobri rezultati pa je pozvana i u seniorsku reprezentaciju.
– Mislim da su tada izbornici prepoznali trud, rad, želju i volju. Sada ćemo vidjeti kako je u seniorskoj reprezentaciji – dodaje i ističe da u svemu tome najveću podršku ima u obitelji. Inače, tata Ivan je i predsjednik đurđevačkog kluba i redovito ju prati na natjecanjima.
– Cijela obitelj mi je podrška i to mi puno znači. Bez te podrške ne bih bila tu gdje jesam – poručuje.
Kada su, pak, u pitanju ciljevi, želi nastaviti raditi kao i do sada.
– Želim osvojiti europsku ili svjetsku medalju. Odnosno više njih, ali treba početi s tom jednom – rekla je te dodala da je razmišljala i o Olimpijskim igrama.
Svima poručuje neka se okušaju u karateu.
– Nije to samo sport i tjelesna aktivnost, već i druge stvari. Smatram se i osjećam zrelijom, samostalnijom i odgovornijom od svoje generacije. Sport nam pruža i psihološku i socijalnu stranu – govori i dodaje da je stekla brojne prijatelje.
Prvo faks, a onda i trenerske vode
– Dvije najbolje prijateljice upoznala sam baš zbog karatea. Mislim da ćemo biti cijeli život prijateljice. Tu su i prijatelji iz drugih država koje susrećem na natjecanjima – ističe.
Planova za budućnost, naravno, ne nedostaje.
– Prvo želim završiti fakultet i raditi u struci. Uz to bih se nastavila baviti karateom, a onda bih se okušala i u trenerskim vodama. Osobito ako ostvarim značajnije rezultate – zaključila je ova uspješna podravska sportašica.