Kad sam živčana zbog škole, na treningu sve zaboravim. Usredotočim se na karate i ne razmišljam ni o čemu drugome, pojasnila je Ema.
U Đurđevcu smo upoznali jednostavnu i samozatajnu 13-godišnju Emu Juričić, koja se skromno prikazuje sasvim običnom djevojkom ne želeći se isticati ničim posebnim, ali zapravo, ova učenica sedmog razreda sve je, samo ne obična.
Ne biste željeli stati joj na žulj, primjerice, pokušavši joj oteti torbicu nasred ulice, jer će vas složiti na zemlju u dva poteza.
Ema, naime, trenira karate i u tom sportu postiže vrhunske rezultate tako, ipak, znatno odskačući od okoline.
Ova 13-godišnjakinja 2014. godine na Državnom je prvenstvu osvojila prvo mjesto, nakon čega je otišla na Balkansko u Turskoj, gdje je također stajala na zlatnom postolju. Godinu kasnije ponovila je uspjeh na Državnom prvenstvu te je zauzela treću poziciju u starijoj kategoriji i drugu na Balkanskom prvenstvu. Ni ove godine, Emini uspjesi nisu zaostajali pa je na Državnom prvenstvu palo srebro i bronca na Balkanskom. Najnoviji njen uspjeh, zlato je na Svjetskom kampu u Umagu.
– Karateom se bavim sedam godina. Prijatelji iz susjedstva koji su trenirali, pozvali su me da dođem vidjeti. Nakon što sam prvi put isprobala, svidjelo mi se i ostala sam u karateu do danas – osvrće se Ema na svoje vrijeme u Karate klubu Đurđevac koji trenutno broji 40-ak aktivnih natjecatelja i postiže zamjetne rezultate.
Naša sugovornica nosi smeđi pojas, što znači da ju od crnoga dijele još dva pojasa, a što ovisi o godinama. Tek sa šesnaest godina može steći crni.
– Kroz ova natjecanja mnogo putujem i upoznajem razne krajeve i zemlje. Voljela bih vidjeti i proputovati što više. Dosad sam bila u Turskoj, Bosni i Hercegovini, Sloveniji, Srbiji, Crnoj Gori i Mađarskoj – priča Ema o bonusima koje joj donosi ovaj sport.
Što se tiče planova za budućnost, Ema već sad o njoj razmišlja ozbiljno, a ne zanesenjački.
– Planiram upisati gimnaziju ili medicinsku gimnaziju. Znam da će me u srednjoj školi očekivati više obveza, a kako želim upisati studij medicine, više ću se morati posvetiti učenju. Ipak, i dalje se želim baviti ovim sportom i pokušat ću to uskladiti – priča nam savjesna Ema koja zasad uspješno usklađuje školu, sport i ostale životne zanimacije.
Čim dođe kući Ema se najede i napiše zadaću pa, kako kaže, onda sve stigne te može na trening.
– Treniram četiri, a ponekad i pet puta tjedno. Uvijek rado odlazim na treninge, a gotovo nikad preko volje. To je jedina izvanškolska aktivnost kojom se bavim pa joj se mogu u potpunosti posvetiti – objašnjava ova karatistica koju u svemu ovome maksimalno podržavaju majka te otac koji je predsjednik karate kluba.
Naša nam sugovornica opisuje što čini njene treninge.
– Ponedjeljkom i srijedom to su treninzi vezani isključivo uz karate, a utorkom, četvrtkom i ponekad petkom održavaju se kondicijski treninzi. Uglavnom su to vježbe s ljestvicama, čunjevima i slično – upućuje nas u svoj režim.
Upitali smo ju kako njeni sportski i školski muški kolege reagiraju na nju kao ženu u tom naoko grubom sportu i njene uspjehe.
– Normalni su u tome svemu i nitko me ne zeza. Nemaju neki strah, jasno je da se radi o sportu u svrhu samoobrane. Iz mojeg razreda trenira još jedna djevojka, a iz škole ih je desetak. Uglavnom, podjednaka je zastupljenost muških i žena u ovome sportu – doznajemo od Eme.
Karate ne utječe na Emu samo fizički odnosno kondicijski i nije samo sport u kojemu postiže uspjehe, nego kako kaže, služi joj i kao ispušni ventil i uravnotežuje njenu psihu i raspoloženje.
– Kad sam živčana zbog škole na treningu sve zaboravim. Usredotočim se na karate i ne razmišljam ni o čemu drugome – pojasnila je.
Naša nas je sugovornica podučila i nekim karatističkim tehnikama, tako smo naučili da je udarac rukom u tijelo Gyaku zuki, udarac rukom u glavu Kizami zuki i Oi zuki, nogom u glavu je Mawashi, nogom u trbuh Yoko geri i Mae geri.
Ipak, Ema nikad nije upotrijebila navedene tehnike kako bi namjerno nekog ozlijedila.
– Jedino ako sam naišla na neiskusne protivnice, onda se dogodilo da nalete na neku od tih tehnika pa bi ih slučajno lupila. Ali, znale su i one mene – objašnjava nam Ema i kaže kako su učestalije ozljede koje osoba nanese sama sebi neoprezom odnosno nezgodnim dočekivanjem ili padom.
– Sad nisam trenirala posljednja tri mjeseca, jer sam imala probleme s tetivom kako sam nezgodno stala. Jednom sam, pak, slomila ruku pri padu – navela je ova tinejdžerka situacije u kojima je lomila kosti i druge dijelove tijela, ali ne i duh koji ju potiče da uvijek, još odlučnije ustane i ulovi se u koštac s novim izazovima.
