U posljednje vrijeme jedna od manje obožavanih nogometnih dužnosti jest ona nogometnog suca. Nogometni suci nerijetko su pod velikim povećalom obje momčadi, svatko se žali na gotovo svaku odluku, a dobro je ako žalba ostane samo na kratkoj verbalnoj poruci. Jednu djevojku takav posao nije uplašio. Ona je završila srednju školu u Koprivnici, smjer farmaceutski tehničar i čini se kako je pronašla pravi lijek za sudački posao. Ime joj je Aleksandra Vitelić i s 21 godinom na leđima ona je nogometni sudac.
– Pohađala sam Srednju školu u Koprivnici, smjer farmaceutski tehničar. Odmah po završetku srednje škole sam odradila staž u Županijskim ljekarnama Koprivnica, te sam položila stručni državni ispit za farmaceutskog tehničara. Trenutno sam nezaposlena, pa mi je posao nogometne sutkinje u ovom trenutku jedino zanimanje – otvorila je razgovor mlada djeliteljica nogometne pravde.
Aleksandra kaže kako je uvijek postojala ljubav prema nogometu, od malih nogu. Sjeća se dana kad je kao djevojčica znala s prijateljima ispred kuće udarati loptu. Dugo je igrala i rekreativni nogomet, zaigrala je u domaćem klubu dok je još postojala ženska ekipa, a zadnje je igrala za ŽNK Graničar iz Đurđevca. Zbog nemogućnosti odlazaka na treninge, te fokusiranja na suđenje, odlučila je prestati s igrom.
– U sudačke vode krenula sam na nagovor prijateljice i kolegice Ivane Grčić. Ivana je uočila kako se otvorio tečaj za nogometne suce, a pošto smo u to vrijeme obje igrale nogomet, odlučila sam s njom vidjeti kako to sve izgleda s druge strane. Da nije bilo nje, pretpostavljam da se danas ne bih time bavila – otkriva mlada Vitelić.
Nogometnim sucima iznimno je važno da mogu ispratiti fizičke zahtjeve koje nameću određene razine nogometa. Tako Aleksandra navodi kako su norme izuzetno zahtjevne te se provode dva puta godišnje, odnosno prije početka svake polusezone, isto kao i ispit, pošto se pravila konstantno mijenjaju. Ipak, Aleksandra ističe kako voli biti ženski sudac.
– Za sada sam samo pomoćni sudac i mislim da sam se u tome dobro snašla, te sam s tom pozicijom u potpunosti zadovoljna. Još nisam imala prilike okušati se u tome kako je biti glavni sudac. Ja kao žena u muškom svijetu imam više šansi da uspijem u tome, nego muškarac. Istina, nismo još u potpunosti prihvaćene kao takve, ali nas ima sve više i mislim da smo na dobrom putu da postanemo opaka konkurencija muškarcima – govori ona.
Pošto su utakmice većinom vikendom, Aleksandri se ponekad zna dogoditi da joj je cijeli vikend zauzet, ali to joj ne smeta jer uživa u svom poslu. Biti nogometnim sucem zahtjeva konstantno usavršavanje i odricanje, učenje novih pravila, treniranje i razne edukacije, uostalom, kao i u svakom drugom poslu.
– Mislim da sam se vrlo dobro snašla u svemu tome. Neke utakmice znaju biti i fizički i psihički teške, naporne i stresne, ali naučila sam se nositi sa svime time. Uzor mi je od početka kolegica Sanja Rođak-Karšić. Divim se njezinoj odanosti suđenju i općenito njezinoj fizičkoj spremi. To što je ona postigla u sudačkom svijetu, mislim da će rijetko koja žena uspjeti do toga doći i postići to što je ona postigla svojim radom i trudom – rekla je Aleksandra.
Aleksandra za sada ima plan položiti ispit za regionalnog suca. To bi bio mali korak, ali kaže kako bi njoj mnogo značio. Navijačica je Barcelone, a zna pogledati i utakmice naše Prve HNL lige. Prati i najpoznatijeg hrvatskog suca, Matea Beusana. Ipak, draže joj je gledati utakmice s tribine, nego na televiziji.
– Želja mi je pronaći zaposlenje u svojoj struci, a nakon toga bih htjela upisati izvanredan studij na nekom od naših zdravstvenih učilišta. Što se tiče muškog i ženskog sudačkog poziva, ne bih radila razliku između žena i muškaraca u sudačkom svijetu. Mislim da su podjednako dobri i motivirani da dobro odrade posao – kazala je.
Na pitanje koje bi nogometno pravilo promijenila da može, Aleksandra nas je smotala u maniri pravih demagoga, kazavši kako ona na pravila ne može utjecati i da je ona na terenu da ih provodi, a ne da ih mijenja. Aleksandrini roditelji u početku su bili malo začuđeni i nisu znali od kud takva volja za suđenjem.
– Mama me u par navrata čak znala i odgovarati od toga, da to nije za mene pošto sam žena, ali se pomirila sa cijelom tom situacijom kad je vidjela da ja ne mislim od toga odustati i da sam odlučna u tome – sjetila se Aleksandra maminih riječi.
Ima brata Matiju koji već 10 godina trenira u Školi nogometa grada Koprivnice te igra za ekipe Slavena i Koprivnice. Brat i njegov nogomet bio je jedan od razloga što je zavoljela nogomet. Njegova bezrezervna podrška uvijek joj daje poticaj da bude što bolja u svom poslu, kaže Aleksandra.
Kao žensko u muškom svijetu, a pogotovo u svijetu županijskog nogometa, Aleksandra je doživjela svašta.
– S prijateljske strane uvijek postoji ona zezancija, znaju mi govoriti kao ‘sudac nema pišu’ i takve stvari, ali me ipak podržavaju, a i navikli su već, pa više nije neka fora. Najsmješnije mi je dok me prijatelji koji igraju nogomet u šali ‘žicaju’ da im pustim zaleđe ako ću im suditi. S one druge strane, žene znaju većinom biti začuđene, misle da ako si ženski sudac da sudiš samo ženama, pa me znaju ispitivati za to, na primjer kako se stvorila želja za tim, da li me jako vrijeđaju, da li se bojim na terenu biti među 22 igrača i slično – otkriva ova djevojka.
Ono što se ne može izbjeći jesu pogrdne riječi upućene sucima, ružne riječi koje često dolaze od onih nekulturnih, loše odgojenih i/ili pripitih ljudi koji dođu na utakmicu.
– Toga je uvijek bilo i uvijek će biti, kako od igrača, tako i od gledatelja. Treba se naučiti nositi s time, jer ponekad komentari stvarno znaju biti jako ružni. Imam veliku sreću što sam se prema tome od početka postavila hladno, odnosno nisam obraćala previše pažnje tome. Uostalom, znala sam u što se upuštam, pa mi to ne smeta, niti se žalim – izjavila je Aleksandra Vitelić.
Loši vremenski uvjeti posljednjih dana zahvatili su Podravinu, te su počeci županijskih liga pod upitnikom. Mlada nogometna sutkinja iz Ždale smatra kako bi najbolje bilo odgoditi početak prvenstava jer je u interesu igrača i klubova da se nitko ne ozlijedi. Njoj želimo puno sreće, što manje grešaka, koje su neizostavan dio svakog posla, te što više poštovanja na utakmicama od strane igrača, trenera i publike. Sigurno je da ovoj mladoj djevojci nije lako vikendom ući u službenu odjeću sudačke organizacije i mahati starijim osobama. Međutim, svjesna je posla i svoje situacije te je hrabro izabrala uhvatiti se u koštac sa svim izazovima i nedaćama koje nosi zvanje nogometnog suca.
Nemojte da vas Aleksandra ulovi u zaleđu, crveni karton je spreman!
