Poznata Pitomačanka Andreja Giba živi svoj san. Andreja je svoju podravsku adresu zamijenila onom u Zagrebu kako bi oživjela svoje snove.
Ova vedra i nasmijana žena rođena je u Virovitici, dok je osnovnu školu završila u Pitomači u kojoj je živjela do 26 godine. Zaposlena je u Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje na radnom mjestu Kontrolora obračuna računa zdravstvenih ustanova.
No, njena najveća strast je odbojka, ona je i kapetanica para odbojkaškog kluba Hrabri iz Zagreba. Andreja je 80-postotni invalid, pri rođenju slomljen joj je kuk na desnoj nozi te joj je ta noga kraća 23 centimetara od lijeve. Njeni roditelji od malena nisu radili nikakvu razliku između nje i druge djece.
– Nikad nisam bila u kontaktu s nekim udrugama niti sudjelovala u bilo kakvim aktivnostima za osobe s invaliditetom. Uvijek sam bila energična i željna adrenalina, htjela sam biti vozačica automobilskih utrka, a ne sportašica. Nikad nisam pokazivala interes za sportom niti se njime bavila, čak ni tjelesni u školi – započela je s osmijehom svoju priču.
Paraodbojku počela je trenirati 2021. godine, a pravilu su gotovo pa ista kao i u indoor odbojci. Jedina razlika je ta što sjede na podu te se igra sa šest igrača.
– Sama igra je puno zanimljivija jer je teren manji, mreža je niža i samim time je lopta puno brža, te se iziskuje puno snage i brzine u kretanju – kaže.
Odnedavno postoji i paraodbojka na pijesku. To je relativno novi sport te je ove godine prikazan na Mediteranskim igrama na pijesku u Grčkoj kao jedini parasport i kao takav će 2028 ući u Paraolimpijski sport na Paraolimpijskim igrama u Los Angelesu.
Upitali smo je što za nju znači igranje ovog sporta i sport općenito.
– Paraodbojka je za mene posebna ljubav, teško je to riječima opisati, više je to način života. Lopta je uvijek u autu i igra se gdje se stigne – priča te se nadovezuje kako je krenula trenirati.
– Sudbina. Bilo je ljeto i sestra i ja smo se vraćale s Dolca prije odlaska na more. Tad sam se požalila sestri da ću krenuti na neki pilates kad se vratimo jer bole me leđa, bole me koljena, mlada sam, neću sad hodati po fizikalnim terapijama, ajd da probam vježbanjem. U toj sekundi kad sam ja to izgovorila zaustavlja me bivši predsjednik Paraodbojkaškog Saveza nasred ulice, ja sam prvo mislila da će me tražiti novac, međutim se predstavio i počeo pričati o odbojci. Meni se priča svidjela i čim sam došla doma, Google i sjedeća odbojka i prvi jesenski trening bila sam u dvorani. I to je bilo to… Samo me neke više sile mogu spriječiti, a da se na pojavim na treningu zadnjih 11 godina. Ljubav na prvi pogled, dodir lopte… Kratko jasno i bez puno filozofije. Ne mogu nijedan trenutak izdvojiti kao težak ili da sam ikada pomislila da bi odustala. To je jedna posebna ljubav i jedva čekanje svakog treninga, igre, utakmica, ekipe – ističe.
Osim što trenira u Paraodbojkaškom klubu Hrabri, ona je i u reprezentaciji te je s reprezentacijom nastupila na šest Europskih prvenstva i jednom Svjetskom.
Prošle je godine igrala za Euro ligu za Slovenski ženski klub s kojima je osvojila zlato, a jedno od najdražih prvenstva bilo je EP Budimpešta.
– Tamo smo kao ekipa narasle i počele su dolaziti pojede, konačno se vidio trud i rad. Osvojile smo tad sedmo mjesto, te sam dobila dvije individualne nagrade, zlatne lopte, jedna je bila top scorer, igrač s najviše osvojenih poena na prvenstvu i druga je bila best bloker, najbolji bloker prvenstva. Neopisiva sreća, doživljaj i uzbuđenje. Na tom prvenstvu su dvije nagrade otišle i u mušku ekipu tako da je povratak kući bio sa četiri nagrade za Hrvatsku – govori.
Kako puno putuje i trenira, ne provodi previše vremena s obitelji, ali zato tu uskače sestra, njena najveća podrška, logistika, backup bez koje bi sve ovo bilo puno teže.
– To su cjelodnevni izostanak iz kuće i sretna što znam da će sve doma biti u redu i da će potegnuti i moje kućanske obaveze kad ja to ne stignem. I uz takvu podršku zaista ništa nije teško i vrlo rijetko mi se desi da je neki dan loš. Nekako sam kroz sport sazrela u jednom pozitivno smislu, načinu razmišljanja, pogledima na život i stvari i zapravo zahvalnost što sam živa, zdrava, imam obitelj, posao, prijatelje, životinje, šefove koji me podržavaju – priča.
Njen radni tjedan započinje između pola pet, pet sati ujutro, a u šest sati već je vrijeme za odbojkaški trening. Točnije vrijeme je za teretanu koja je na svu sreću blizu posla, pa je već u pola devet na radnom mjestu. Radi do 17:00 sati, a od 18:00, pa do 20:00 sati je na drugom treningu, onom pravom odbojkaškom i tako tri puta tjedno.
Kaže kako nema prevelike ciljeve te da bi što duže htjela ostati u sportu.
– Cilj jesu paraolimpijske igre i nadam se ćemo to kroz paraodbojku na pijesku i izboriti i jednog dana kad više i neću moći igrati, ostati u sportu kao trener. S obzirom na to da me jako privlači fitness, plan je i završiti za instruktora u fitnesu pa tko zna dalje u kojem smjeru će me to odvesti – ističe.
Andreja je žena koja voli svoj život i način na koji ga živi. Voli ljude koji su joj bliski i na one koje može računati. U svemu nađe nešto pozitivno, nešto što ju tjera naprijed. Kod nje nema kukanja i plakanja, već traži malog kotačića koji je tjera naprijed da stvori nešto veliko.
A trenutna najveća sreća, naravno uz obitelj i prijatelje, njen je hormon sreće, kako ga od milja voli nazvati, odnosno mali mačić kojeg je nedavno udomila. Upravo joj je i to jedna od motivacija, druženje i smijeh.
– Motivacija je zapravo svuda oko nas ako smo mi odlučili da nešto želimo napraviti ili promijeniti. Mi smo ti koji možemo mijenjati stvari – zaključuje.
