Danas živimo u virtualnom svijetu i žene dolaze s velikim očekivanjima, nespremne i sa strahom. No svaki je porod drukčiji, a strah je najgori neprijatelj, kažu primalje.
Biserka Geršić ima već 31 godinu staža kao primalja, a voditeljica tima koprivničkog rodilišta Izabela Knapić u tom je poslu 21 godinu i obje kažu da obožavaju svoj posao, koji je daleko više od samog posla. Danas su prvi puta danom otvorenih vrata obilježile Međunarodni dan primaljstva, a u posjet rodilištu pristigle su brojne bivše, ali i buduće rodilje.
– Baš nikad nisam požalila što sam odabrala taj poziv, radim to iz ljubavi i osjećaj kada na svijet donesete novi život je neopisiv – priča Biserka.
Ove simpatične primalje ispričale su nam da vole kad ih zovu babice, jer to smatraju prisnijim i toplijim nazivom.
– Mi smo tu za rodilju, da joj pomognemo, savjetujemo i olakšamo trudove i porod. No ona svoje dijete nosi devet mjeseci pod srcem i ona mora odraditi porod i sve to izdržati, a nakon toga biti 24 sata na raspolaganju djetetu – kaže Izabela.
Uz smješak su ispričale da im rodilje postavljaju svakojaka pitanja, a najčešće je ono – kada će biti gotovo, na što nema univerzalnog odgovora.
Biserka kaže da je njihov posao specifičan i ne ostavljaju ga iza sebe kada zatvore vrata rodilišta.
– Kada dođem kući uvijek razmišljam jesam li nešto zaboravila, jesam li sve prenijela drugoj smjeni, a dojmovi s poroda ostaju trajno zabilježeni – priča ona. Svaki im je porod, kažu, poseban, a neopisivo ih raduje kada sve dobro prođe i kada su i mama i beba dobro.
– S rodiljama proživljavamo svaki trud, s njima i plačemo i radujemo se, a i plačemo od sreće kada je sve gotovo i dijete majkama položimo na prsa. Uostalom, i same smo rodile pa znamo što žene proživljavaju – kaže Izabela.
Tvrde da su im motiv za rad pozitivni komentari koje redovito dobivaju od svojih pacijentica. Izabeli je tijekom razgovora s nama stigla poruka i fotografija bebača, u kojoj joj se majka zahvaljuje na neizmjernom trudu i pažnji koju joj je pružila tijekom poroda.
– Znamo da ima loših komentara, no nije to uvijek baš tako. Na žalost negativni komentari se daleko čuju, a mi se nemamo uvijek priliku braniti. Oni pak dobri komentari, kojih je daleko više, ostaju između rodilje i babice. Zaista nas veseli kada nam žene u gradu s kolicima prilaze i zahvaljuju. To nam neizmjerno puno znači – kaže B. Geršić.
Napominju kako se ni jedna od 11 primalja u koprivničkom rodilištu prema ženama ne odnosi nehumano, već su tu da im pomognu. No, postoji razlika između nekadašnjih i sadašnjih rodilja.
– Danas živimo u virtualnom svijetu i žene dolaze s velikim očekivanjima, nespremne i sa strahom. No svaki je porod drukčiji, a strah je najgori neprijatelj. Bilo je slučajeva kada nam žene dolaze s planom poroda, ali jedno je plan, a drugo je stvarnost te u dogovoru s njima učinimo sve da porod bude što humaniji – priča Biserka.
Jedan mali postotak žena uspije se poroditi bez ikakvih lijekova, no, kažu, to su one rodilje koje imaju sreće pa sve prođe relativno brzo i ‘po knjizi.’
– Imamo i novi stol na kojem se mogu poroditi u raznim pozama, a žene se same prilagode kako im odgovora, no još uvijek najviše njih se porađa klasično u ležećem položaju. Tijekom trudova mogu biti na pilates lopti i šetati, ako je sve u redu – priča Izabela.
U koprivničkoj bolnici rodilje više nemaju na raspolaganju epiduralnu analgeziju, a babice kažu da je puno ni ne traže.
Napominju da danas rodilje s partnerima mogu pohađati tečaj, na kojem ih pripreme za porod i dolazak djeteta, dok su i očevi sve češće prisutni na porodu.
– Još uvijek većina žena dolaze same, možda 40 posto njih dođe s pratnjom. Partner koji je tamo samovoljno zaista pomaže, diše s njom, masira ju. No supruzi koji nisu željeli doći, samo čekaju kada će to završiti i gledaju na mobitel – smiju se one.
Pohvalile su se činjenicom da se posljednjih godina broj epiziotomija ili rezanja međice prilikom poroda smanjio na pola, s 80 na 40 posto. Koprivnička bolnica je prva u Hrvatskoj po broju uzimanja matičnih stanica krvi iz pupkovine za zakladu Ana Rukavina.
Također, u našoj se bolnici najviše poroda obavlja prirodno te imamo najmanju stopu carskih rezova.
– Iako su mišljenja podijeljena, ne treba od nečeg prirodnog raditi velike filozofije. Najbolje je kada porod prođe prirodno, a o carskom rezu odlučuje liječnik. Možda se ženama ponekad čini da je išla na carski u zadnji čas, no to je možda zato jer ju mi brzo spremimo pa dobije taj dojam – kaže Izabela.
U smjeni od 12 sati dežurne su po dvije babice, koje imaju niz drugih obaveza osim poroda te kažu da bi voljele da ih je više, kao u drugim bolnicama.
Obje babice su se složile kako im je u poslu najgore iskustvo kada žena na porod dođe s bebom bez otkucaja srca, dok je nešto najljepše na svijetu kada beba prvi puta zaplače i udahne novi život.
