Mislili smo da su odlasci u kupovinu u Mađarsku stvar prošlosti, no izgleda da se povijest ponavlja i sve je više hrvatskih registracija ispred trgovina mješovitom robom u Nagyatádu. Razlog? Naravno, povoljnije cijene namirnica koje su neophodne za život, ali i onih koje to nisu, poput pive, radlera i Somersbya.
Kako god situacija izazvana inflacijom bila loša i neizdrživa, odmah nakon prelaska granice na prijelazu Gola – Berzence ulovila nas je sjeta za vremenima kada smo masovno išli u Mađarsku u kupovinu, a bio je to odmah i izlet za cijelu obitelj.
Ubrzo vidimo ostatke nekadašnjeg placa ‘Prduc’ koji je 90-tih vrvio ljudima, a sada zjapi prazan s ostacima drvenih kućica.
Produžili smo do Nagyatáda i Tesca, gdje smo obavili kupovinu i proveli malo istraživanje. Prije samog odlaska pogledali smo letak i usporedili cijene te izračunali da se isplati voziti 45 minuta i potrošiti gorivo.
Čim smo prvi put čuli “Jó napot kívánok”, uzvratili smo s Jó napot i to je bilo sve od našeg znanja mađarskog. Na mobitelu smo uključili kalkulator koji preračunava forinte u kune jer smo apsolutno zaboravili računicu.
Tijekom šopingiranja, sreli smo najmanje tri obitelji iz Koprivnice, a svi smo kupovali više manje isto – mlijeko, ulje, brašno, šećer, a našle su se tu još neke potrepštine poput deterdženta za suđe, omekšivaća za odjeću, riže, slatkiša, kave i sl.
Polica sa šećerom i brašnom koji su bili na akciji bila je već poluprazna, dok je ulja bilo i više nego dovoljno, i to više vrsta.
Iako je početni plan bio da kupujemo samo ono na akciji i ono po što smo došli, račun se ubrzo popeo na 800 kuna jer usput se nađe svašta što će nam dobro doći, a jeftinije je nego kod nas. Tako u korpu bacamo kekse, čokolade, topljeni sir, a Tesco u asortimanu ima i odjeće pa smo uzeli nekoliko dječjih stvari.
Primjerice, pet debljih dječjih tajica plaćamo 100 kuna, kao i dvije haljine dugih rukava.
Napunili smo kolica, no na blagajni nas je dočekala trgovkinja i počela iz njih vaditi stvari. Kako baš i ne pričaju ni hrvatski ni engleski, nismo isprve baš shvatili o čemu je riječ, a onda nam je počela prstima pokazivati na mlijeko i pokazala šest.
Shvatimo da su uveli ograničenja pa smo tako smjeli uzeti po osobi šest litara mlijeka, dvije litre ulja te po dvije kile šećera i brašna.
Ostalo je izvadila pored blagajne. Jesmo li mogli ponovo ući i uzeti još robe ne znamo, nismo isprobavali, no vrlo je vjerojatno da je moguće.
Ono što sve zanima su cijene i isplativost. Litra trajnog mlijeka s 2,8 mliječne masti bila je 5,5 kuna, bez da je bilo na akciji. Koji tjedan ranije, moglo se kupiti po 4 kune.
Litra najjeftinijeg ulja košta 10,35 kuna, šećer 4,31 kunu, a brašno 2,81 kunu. Silanov omekšivać bio je na akciji po 11,30 kuna.
Milku oreo 100 grama ulovili smo sniženu na 5,46 kuna. Somersby je bio snižen na 4,6 kuna, dok je regularna cijena 7,33 kuna.
Na akciji je bio i Heineken 0,5 l u limenkama, za 5,26 kuna. Ness kava od 100 g koštala je 15 kuna, dok je kila riže pet kuna.
Može se tu pronaći još svašta, ako ste se dobro organizirali, pomno pratite letke, lovite sniženja, poznate su vam naše cijene i znate po što ste došli.
Naša je procjena da se u tom slučaju odlazak isplati kad se isprazne zalihe, no s obzirom na to da se kupuju veće količine, potrošit ćete više novaca nego u klasičnom šopingu kod nas, ali i napuniti špajzu.
