Pred koju godinu Zorana smo na gradskim ulicama sretali i pri tom se obavezno lovili za gumb, računajući da će nam susret s njim donijeti sreću. Ovaj Koprivničanac pred tri se godine pozdravio s dimnjačarstvom i odlučio dokazati sebi i svijetu da je i u ovom našom okruženju moguće raditi ono što voliš i pritom dovoljno zarađivati za vlastite potrebe. Sreću je, uvjerili smo se, pronašao i bez dimnjačarskog gumba.
Nakon probnih dvije godine, lani je registrirao OPG Zoran Martinaga koji se bavi uzgojem kokoši i prepelica i proizvodnjom jaja. Posebnost u ovom slučaju je da ih na imanju obitelji Martinaga hrane posebnom mješavinom prirodnih dodataka, koje osim što doprinose zdravlju životinja, utječu i na veličinu i kvalitetu jaja.
Posjetili smo ih na njihovoj adresi, na koprivničkim malim Brionima, odnosno produžetku stare Bjelovarske ceste prema Štaglincu, a dočekala nas je sedmeročalana obitelj koja brine o jatu.
Dvorištem u Bjelovarskoj tako šeću križevačke kukmice, staroštajerke, crne hrvatice, par katica i lohmanbraun, klasična hibridna nesilica koja najbolje nosi jaja.
Ne biste vjerovali, no jaja koja nesu njegove koke prema veterinarskim su nalazima bez ijedne bakterije što potvrđuju i nalazi.
– Veterinar se čudi, normalno je da u nalazu ima 5 do šest, čak do 10 vrsta bakterija – kazuje nam on.
Zoran nam objašnjava kako se u ovom poslu našao silom prilika. Prije četiri godine supruga Jelena i on kupili su malu kućicu s dvorištem u koju su doselili s troje djece. Grunt od 3000 kvadrata kupili su kako bi djeci omogućili uživanje u prirodi, a onda su jednog dana odlučili iskoristiti blagodati vrta i posadili povrće.
Kako je prostora bilo, odlučili su nabaviti i par komada kokoši, čisto za vlastite potrebe.
– Kupili smo 10 koka na placu i Zoran je korak po korak učio. Educirao se putem interneta, na američkim, a ponajviše na ruskim stranicama čiji su uzgajivači skroz “ludi” po pitanju bio prehrane.
Kad je jato počelo obolijevati, otišao je k veterinaru.
– On veli riješi ju, zatuci ju, no nisam htio. Kak ju budem zatukel, a dal sam sto kuna za nju. Nisam mogao kupiti lijekove jer je za njih trebala dozvola, trebala mi je pomoć pa sam krenuo s prirodnim antibioticima. Počeo sam sa češnjakom, pa naišao na origano čije ulje se pokazalo pravim podizačem iz mrtvih, uvijek ga imam spremno ako koja koka klone, drito joj ga ušpricam i ona je drugi dan kao nova. Pomalo sam svakodnevno eksperimentirao. Nije sve uvijek išlo glatko, ali i iz grešaka sam učio – kaže. Trebale su mu dvije godine da bi mogao reći da nešto o uzgoju kokoši zna, a šest mjeseci da nađe balans u prirodnim dodacima.
– Svaki dan sam bilježio što sam im dao. Primjerice, znao sam pretjerati pa staviti previše češnjaka, origana, bundevinih sjemenki ili pak klinčića pa nije bilo dobro jer ako je premasna hrana dobile bi proljev i nesivost se poremeti. Sad imam svoju formulicu koju konstantno koristim. Sam slažem omjere, doduše u mješalici za beton, ali došlo bude vrijeme kad budem imao novaca za mikser – pozitivan je Zoran.
S ponosom nam ističe kako su jaja koja nesu njegove koke prema veterinarskim nalazima bez ijedne bakterije što potvrđuju i nalazi.
– Veterinar se čudi, normalno je da u nalazu ima 5 do šest, čak do 10 vrsta bakterija. Salmonela je normalna kod kokoši, one žive s njom, no od ukupno 2600 vrsta salmonele, tri su opasne za ljude. Moje kokoši nemaju ni jednu. Isto tako, nemaju ni tekute jer ih češnjak i aromatično bilje koje dodajemo u prehranu, a koje izlučuju kroz kožu od njih tjeraju. Žive u izuzetno dobrim uvjetima, vani su na svježem zraku što se najbolje vidi po boji žutanjka koji je tamno narančaste boje, a koju je u zatvorenim uvjetima teško postići. Kad probate naše svježe jaje, ono stvarno ima jedan poseban, puniji okus, gotovo da ga ne treba ni začinjavati – zadovoljno objašnjava.
Obitelj Martinaga prije deset se godina susrela s prepeličjim jajima s kojima su pokušali u ravnotežu dovesti zdravlje i manjak vitamina kod svojeg prvog sina Rafaela.
Nakon nekog vremena ista više nisu mogli pronaći na tržištu pa su odustali od pokušaja i sve je palo u zaborav.
Tako im je ubrzo nakon što su se već uhodali s kokošima, sinula ideja da kupe i par komada prepelica. S obzirom na to da i njih hrane prirodnim dodacima, i ta su jaja dodatno obogaćena.
U Koprivnici ih iz dana u dan prepoznaje sve više ljudi, no najveći dio proizvoda, gotovo 90 posto, Martinaga dostavlja u Zagreb.
– Počeli smo s 10 jaja koje smo imali za sebe, a onda nam je došla kuma, oduševila se, kupila i rekla svojoj susjedi pa smo kupili još 30 kokoši, pa još 30…po sada propisanim nam uvjetima smijemo ih imati do 350. Uz to i stotinjak prepelica – veli Zoran te dodaje kako se od dimnjačarskog posla pozdravio zbog kroničnog oštećenja živaca na kralježnici i savjeta fizijatra bio je da je vrijeme za pronalaskom lakšeg radnog mjesta.
Zoran ima velike planove i siguran je da će u tom uspjeti. Prema njegovom dosadašnjem iskustvu, ljudi danas sve više cijene zdravo i prirodno što je za njega izuzetno poticajno.
Nije u sustavu PDV-a, no s obzirom na velike planove, pitanje je hoće li tako u budućnosti i ostati. Tražio je poticaj od EU fondova, no zahtjev mu je odbijen jer mu je vrijednost OPG manja od 1200 eura. No ne žali za tim novcima jer na njih ionako nije računao.
Početno ulaganje nije bilo preveliko, Zoran je sve uspio namiriti s dimnjačarskom plaćom. No jato se konstantno mora obnavljati jer i kokice imaju svoj rok trajanja.
Sad su u izmjeni jata, a da je kokoš pri kraju reprodukcijskog ciklusa vidi se po ljusci jajeta koja nakon dvije godine zbog manjka kalcija postaje mekana.
Obogaćena prehrana posljedično daje i veća jaja koja prepoznaju i kupci, sve više njih traži dostavu na kućni prag.
Cijena jaja trenutno je zadovoljavajuća, kreće se od 1,20 za domaća do 1,50 za obogaćena. Iako postoji nepisano pravilo da se komad jaja cijeni kao kilogram kukuruza koji trenutno košta dvije kune, Zoran kaže kako to ipak ne bi bilo pošteno prema kupcima čija je kupovna moć i ovako iz dana u dan sve slabija.
Situacija se u prosincu na momente otela kontroli, a sva su jaja već unaprijed imala svojeg budućeg vlasnika.
– Da sam imao 1000 komada na dan, sve bi ih prodao. Supruga je jedva dobila nekoliko komada za božićne kolače i to nakon što mi je priprijetila da će biti vraga ako bude morala u dućan po tuđa jaja – priča s osmijehom.
Iako je ovo totalno suprotno od osmosatnog radnog dana na kojeg je bio navikao, ne žali. U poslu mu često priskoči supruga, no uglavnom oko pakiranja.
Djeca, čija se brojka danas povećala pa ih je ukupno petero još su premali da bi pomogli tati, ali upravo na njih računa u budućnosti.
Rafael, Tara, Josip, Franka i Emanuel spremno su prionuli k poslu kad ih je tata pozvao da mu se pridruže kod fotografiranja.
Male ručice brzo su se primile posla i napunile košaricu jajima. Isti posao Zoran obavlja čak tri puta dnevno.
Veterinarska inspekcija, nabavka ambalaže, poštivanje normi, sve je to s čim se vlasnik ovog obiteljskog gospodarstva upoznaje u hodu.
Vrijedi li u njihovoj obitelji ona stara: svako jutro jedno jaje, pitamo.
– Haha, ne budete vjerovali, ali nismo jeli jaja od rujna do sad pred neki dan, jednostavno nije bilo za nas, a kao što sam rekao, za božićne kolače morao sam ih nekoliko ostaviti – veli nam.
Kazuje nam kako crvenih hrvatica više nemaju.
– Za njih se pobrinula lisica, koja nas redovito obilazi noću, dođe provjeriti jesmo li možda danas koju zaboravili zatvoriti pa da omasti brk. Drugi neprijatelj kokicama je kuna, koja se isto tu zna šmucati, a i ova ptičja gripa je prijetnja zbog koje im ograničavam kretanje, no zasad se ne mogu ni na što posebno potužiti. Zadovoljan sam što sam dokazao da živim i solidno zarađujem od onog što volim – zaključio je na kraju Zoran.
