Litva. Zemlja od gotovo tri milijuna stanovnika u kojoj su ljeta kratka, a zima još traje. Zemlja u kojoj nogometna sezona, za razliku od klasične, počinje u ožujku, a završava u studenom. I zemlja u kojoj nogomet igraju i žive Josip Tadić i Marko Karamarko, bivši nogometaši Slaven Belupa.
A Lyga posljednjih je godina postala dom niza nekadašnjih HNL-ovaca. Samo Žalgiris, prvak Litve i klub naših sugovornika, u momčadi ima čak sedam igrača koji su prethodno igrali u Hrvatskoj. Činjenica da se na sjeveru Europe “rodila” takozvana balkanska kolonija, potaknula nas je da se javimo dvojcu koji je svojevremeno za kruh zarađivao u Koprivnici i saznamo sve o nogometu i životu u Litvi. Od razlika u odnosu na Hrvatsku, preko usporedbe s Belupom i ciljeva kluba u tekućoj sezoni, do pitanja kako je i zašto u klubu završila gotovo cijela jedna momčad s domaćih nogometnih travnjaka.
U Slavenu se više nisu vidjeli, pa su krenuli put sjeverne Europe.
Žalgiris je, dakle, HNL u malom. Uz beka Karamarka i napadača Tadića, u klubu su nekadašnji igrači Hajduka, imenjaci Tomislav Kiš i Tomislav Duka, zatim Nemanja Ljubisavljević, bivši stoper Gorice, Ivan Tatomirović koji je stigao iz zaprešićkog Intera, kao i svojevremeni napadač Dinama, Slovak Jakub Sylvestr.
– Mi u svlačionici sad imamo ukupno osam igrača koji pričaju našim jezikom, tako da se svaki dan nešto dešava. Atmosfera je puno bolja, ne osjećaš se samim u zemlji i naravno da nam je lakše. Družimo se izvan terena, odemo na kavu i to na nam puno pomaže – priča na početku Marko Karamarko.
Doduše, pandemija je, kao i u ostatku svijeta, usporila život u Vilniusu, glavnom gradu Litve, gdje se i nalazi sam klub.
– Kako je trenutno sve zatvoreno, uglavnom se družimo u svlačionici. Stvarno se družimo svi, na treningu smo, komuniciramo, imamo dobar odnos i vjerojatno ćemo sad kad se otvore restorani ili kafići otići na kavu i druženje – kaže Josip Tadić.
Tadić je zapravo od svih “Balkanaca” najduže u Litvi. Stigao je u rujnu 2017. i uz jedan prekid i odlazak u Hong-Kong na sjeveru dosad skupio tri godine staža. I Josip i Marko dolje su otišli nakon što su osjetili da više ne žele biti u Koprivnici.
– Sa Slavenom sam raskinuo sporazumno jer je došao kraj prvenstva i tražio sam razgovor s predsjednikom Šimunovićem. Rekao sam mu da se sljedeće sezone ne vidim u Slavenu. Da nisam zadovoljan svojim igrama, a vjerojatno i da oni nisu zadovoljni s mojim učinkom i da je najbolje da se sporazumno raziđemo. Nakon tri mjeseca bez kluba, na kraju se javila Suduva. Nisam znao što ću, razmišljao sam si i na kraju ipak odlučio pokušati jer sam vidio sam da su te godine igrali play-off Europske lige i da su ispali od Ludogoretsa. Vidio sam da se radi o jednoj dobroj ekipi, tako da sam na kraju odlučio otići u Litvu – priča napadač, koji je u Suduvi, viceprvacima tamošnjeg prvenstva, bio do siječnja ove godine.
Karamarko je otišao početkom 2020. godine, nakon što ga trener Stipić više nije vidio u svojim planovima.
– Godinu i pol dana bio sam u Belupu i zadnjih pola godine nisam više igrao toliko. Ja s time nisam bio zadovoljan. Neovisno o tome, nisam se nešto najbolje osjećao u okruženju, u Koprivnici, tako da je za mene bilo jasno da je vrijeme da promijenim klub i okruženje, da ću se bolje osjećati. Ja sam igrač koji, kad se dobro osjeća u svom okruženju, može više dati, bolje igra. Trener Stipić svakako me nije vidio u svojoj prvoj postavi, tako da sam gledao da odem. Nazvala me predsjednica Žalgirisa koja je dobila upit želi li me uzeti preko direktora tadašnje Gorice, koji je danas direktor Hajduka (Mindaugas Nikoličius, op. a.). Pogledali su moju statistiku, moje igre, i tadašnji trener Aleksey Baga, koji je godinu ranije s BATE Borisovom pobijedio Arsenal, me htio. Htjeli su moj mentalitet i moju kvalitetu. I onda smo se brzo dogovorili. Tako sam stigao u Žalgiris i ovdje se fenomenalno osjećam. Ljudi mi pružaju maksimalnu podršku, igram većinom sve utakmice, dobro igram, zadovoljan sam. Grad je predivan, ljudi su predobri. Jednostavno, okruženje je jako pozitivno – objašnjava Karamarko.
Odluka o prošlosezonskom prvaku pala je u posljednjoj utakmici sezone. Karamarko je bio s jedne, a Tadić s druge strane.
Prošle sezone prvenstvo se lomilo u posljednjem kolu lige. Drugoplasirani Žalgiris, s Karamarkom u sastavu, na domaćem je terenu dočekao prvoplasiranu Suduvu, čiji je dres još bio nosio Tadić. Žalgiris je pobijedio i s bodom više osvojio naslov prvaka Litve.
– Prošle smo godine kroz cijelu sezonu imali prednost od osam bodova ispred Žalgirisa, da bi na kraju kiksali zadnjih par utakmica. Bili smo igrali Europu, tu smo se dosta istrošili, kiksali, tako da smo zadnju odlučujuću utakmicu igrali protiv Žalgirisa kod njih u gostima. Nama je pasao i neodlučen rezultat, ali nažalost nismo uspjeli pobijediti, nismo uspjeli osvojiti prvenstvo. Meni je završio ugovor sa Suduvom s tom zadnjom utakmicom, tim zadnjim danom. Bio sam u Zagrebu i onda je stigao poziv Žalgirisa. Suduva mi nije ponudila novi ugovor, produženje, oni su smanjivali budžet jer nisu bili prvaci. Tu je uskočio Žalgiris, javili su mi se, pitali jesam li zainteresiran, a pošto znam litavsko prvenstvo, Litvu, odlučio sam doći. Ipak su prvaci, ove godine igramo kvalifikacije za Ligu prvaka, opet ćemo imati četiri do šest europskih utakmica, tako da smatram da je ovo pravi potez – tumači Tadić.
Na pitanje kako to da u klubu ima toliko HNL-ovaca, Josip kaže da smatra da je to zato što su vidjeli da igrači imaju kvalitetu i da su pridonijeli popularizaciji nogometa u Litvi.
– U Suduvi nas je bilo isto dosta. Gle, donosimo jednu određenu kvalitetu i zato nas vjerojatno uzimaju – kaže, dodajući kako si je uz Marka u ekipi najbolji s Tatomirovićem, Dukom i Ljubisavljevićem.
S Kišom se najviše družim u kasne sate, kada igramo Call of Duty. Bio je i Tadić u toj ekipi dok mu nisu došli žena i djeca, pa više nema toliko vremena, šali se Karamarko.
Karamarko se, pak, šali da Tadić više nije u njegovom društvu.
– Družim se najviše, naravno, s dečkima koji su došli iz HNL-a. Družim se s Tatomirovićem, njega znam najduže, znam ga još iz Sarajeva. S Nemanjom Ljubisavljevićem družim se jako puno jer svaki dan putujemo na trening. S njima dvojicom najviše, a uz to dolaze i Tadić, Kiš i Duka. Mi smo mala klapa koja se druži. Većinom sam s Tatkom (Tatomirovićem, op. a.), pa s Nemanjom i Tadićem. A s Kišom se najviše družim u kasne sate, kada igramo Call of Duty, ja i on smo ekipa. Bio je i Tadić u toj ekipi dok mu nije žena došla i djeca pa nema toliko vremena, haha – u šaljivom će tonu Marko.
Na red je došlo i pitanje usporedbe A Lyge s hrvatskom ligom.
– Pa mislim da je hrvatska liga, što se tiče terena, puno bolja, puno jača, jer imaju hibridne terene. Ovdje se većinom igra na umjetnoj travi. Od 10 klubova koji su u ligi, pet trenutno ima umjetnu, a pet normalnu travu. Ovdje zima još uvijek traje, neki dan je padao snijeg tako da je to zbog toga. Infrastruktura nije toliko dobra. Mislim da je hrvatska liga puno bolja od litavske, ali isto tako mislim da bi Suduva i Žalgiris u HNL-u bili među prvih pet. Ne bi bili prvi, ali između drugog i šestog mjesta bi sigurno bili. Ovdje je puno lakše doći do Europe, igrati Europu, mi ćemo ove godine imati najmanje šest utakmica u Europi tako da je to isto velika stvar – kaže Karamarko.
U Litvi im je lakše doći do Europe, a jedini minus je – hrana.
I upravo je u tome caka. U Litvi će lakše doći do europskih natjecanja.
– Žalgiris je prvak Litve i igra se Europa, točnije kvalifikacije za Ligu prvaka. Ako ne prođemo, mislim da se igraju kvalifikacije za Europsku ligu. Tu su europske utakmice, kao što je prije bilo i u Suduvi, gdje smo tri godine zaredom došli do play-offa Europske lige. To su neke stvari koje, ‘ajmo reći, nisam imao u Slavenu, a ovdje imam. Za svakog je igrača dosta značajno kada igra Europu i kada dolaziš na velike stadione. Sa Suduvom smo ispadali od Celtica, od Ferencvarosa, prošli smo Maccabi Tel Aviv, tako da je to velika pogodnost koju ovdje imamo. Ove godine ću po prvi put te europske utakmice igrati sa Žalgirisom. Nadam se da će biti uspješno i da ćemo napraviti dobar posao. Svakako, ako nas ždrijeb pomazi – objašnjava Tadić.
Život u Litvi ne razlikuje se u značajnijoj mjeri od života u Hrvatskoj. Marku, međutim, nedostaje obitelj, dok je Josip svoju u Litvi doveo.
– Ovdje nemam svoju obitelj, ali nisam ju imao ni u Hrvatskoj. Za mene nije velika razlika, ali postoji razlika u hrani. Naša hrana je puno bolja, haha. Ne izlazimo toliko, ali kad idemo na kavu idemo s našima, pa nas ima. Tako da nije neka velika razlika. Jedino na ljeto ne možeš ići na more. Iz Zagreba ti do mora trebaju dva sata, kad sam bio u Belupu trebala su mi tri sata. Uglavnom, svugdje je isto. Odeš na trening i poslije striktno kući. Rijetko kad izlaziš van. Ali život vani je isto lijep. Kada nekad izađeš, ljudi te prepoznaju i bude ti ugodno u njihovom društvu. Litavci su baš okej narod – priča desni bek.
– Život u Litvi je dobar. Navikao sam se već na zemlju, pogotovo Vilnius, glavni grad Litve, veliki grad. Stvarno ima sve što ti treba, restorane, kafiće, parkove, a imaju i lijepa mjesta za šetnju. Sve što treba za dobar život. Moja obitelj je sa mnom, imam dvoje djece, suprugu, s njima sam uglavnom nakon treninga, nakon utakmica – kaže napadač.
Žao mi je što nisam još doživio navijanje Žalgirisovih navijača na stadionu. Nama igračima svakako je drugačija atmosfera kad osjetiš da je netko na tribini, kad čuješ da ti netko pjeva, navija, priča Tadić.
Slaven je, recimo, klub bez navijača. Žalgiris je, s druge strane, klub koji, kada nema korone, uživa gromoglasnu podršku s tribina.
– Navijači puno znače za svaki klub. Žalgiris ih ima, imala ih je i Suduva. Žao mi je što nisam još doživio navijanje Žalgirisovih navijača na stadionu. Mislim, doživio sam kad sam igrao protiv njih i stvarno su glasni, ima ih i naprave dobru atmosferu. Sada su nas poslije jedne prvenstvene utakmice na distanci dočekali ispred stadiona, pa su pjevali i palili baklje. Tako da se veselim ponovnom otvaranju tribina i trenutku kada će moći doći na stadion da nam daju podršku, jer u svakoj ekipi mislim da nogomet trenutno dosta gubi time što nema navijača i što ljudi ne mogu doći pružiti podršku svojoj ekipi. Nama igračima svakako je drugačija atmosfera kad osjetiš da je netko na tribini, kad čuješ da ti netko pjeva, navija. Svakako ti to daje dodatnu motivaciju, gura te naprijed, a ovako dođeš na prazne tribine i nema nikoga. Čuješ svaki glas svog igrača, protivničkog igrača. Malo je čudan osjećaj, tako da se nadam da će se uskoro sve vratiti u normalu i da ćemo ponovno imati navijače na tribinama – ističe Josip.
Marko dodaje da imaju najveću podršku u ligi.
– Što se tiče navijača, mislim da imamo najviše navijača u ligi. Zanimljivo je to da ti oni ni u jednom trenutku ne stvaraju presing. Znači, gubio 10-0 ili pobjeđivao 10-0, oni će uvijek stati iza tebe, navijati i ići s tobom do kraja. 90 minuta pjevaju pjesme i prepoznaju svakog igrača koji daje sve od sebe. Jako ih cijene i meni su izrazito dragi. U svim klubovima u kojima sam dosad igrao, uz Cibalijine navijače, oni su najbolji. I to je stvarno fascinantno. Kad smo u derbiju gubili 2-1, ostali su poslije tekme i bodrili nas. Čak ni kad mi sami sebe ne bodrimo nakon tekme, kad smo ljuti, oni to čine. To mi je jako pozitivno i svaka im čast na tome. A u Belupu smo imali onih navijača koji vam dođu na tekmu i jedva čekaju da primite gol da mogu onda poslije utakmice pričati kako je loš trener, direktor, ovaj, onaj. Imao sam osjećaj da je malo negativnije. Naravno, ne svi, ali to se već osjećalo i to je jako tužno. I da je najveći klub, kakav god da je, treba ga uvijek bodriti – zaključuje, dodajući kako je Žalgiris familijarniji klub od Slavena, jer kod njih svakodnevno možeš pričati s predsjednicom, koja je uvijek na treningu i kojoj se mogu povjeriti.
Na kraju, cilj je obraniti naslov prvaka i ući u Europu.
Za kraj, otkrili su nam koje su ciljeve pred sebe stavili u sezoni koja im je nedavno krenula.
– Ove sezone je cilj da ponovno postanemo, odnosno ostanemo prvaci. Cilj nam je, također, ove godine pokušati napraviti neki iskorak u Europi, pošto je sad došlo to treće natjecanje, Konferencijska liga (za slabije rangirane momčadi Europske lige, op. a.). Naravno, kad bi se ušlo u Europsku ligu, to bi bilo odlično, ali neki krajnji cilj je da barem izborimo tu Konferencijsku ligu, ako je moguće. Želimo tamo uspjeti ući u grupe. Tako da, težimo tome, spremamo se i nadam se da ćemo i uspjeti. Moji osobni ciljevi su, svakako, zabiti što više golova, pomoći ekipi svojim golovima, da se to sve što smo zacrtali i ostvari. Nadam se da ću biti u mogućnosti pomoći da dođemo do svojih ciljeva – zaključuje Josip Tadić.
– Prošle godine smo pobijedili u prvenstvu i Superkupu. Ove godine, naravno, opet želimo osvojiti prvenstvo i kup te biti najbolja momčad u državi, što i jesmo. Moj osobni cilj je da zadržim svoju poziciju u ekipi, da igram, da budem iz utakmice u utakmicu bolji, da skupljam minute i da to sve skupa bude kvalitetno. Vidjet ćemo što će biti na kraju sezone. Meni ističe ugovor, hoću li se vratiti u HNL ili otići negdje drugdje… Mislim da sam spreman ići u neki jači klub, to sam pokazao prošle godine, to pokazujem i ove godine pa ćemo vidjeti – rekao je na kraju Marko Karamarko.
