Ovo je još jedna u nizu zanimljiva priča o traženju posla u struci u Hrvatskoj. Bruno Matišin je 30-godišnjak iz Virja koji je posao u struci počeo tražiti odmah po završetku studija na Tehničkom fakultetu u Zagrebu 2011. godine.
– Čim sam završio pokušao sam pronaći posao u struci, ali kao što svi znamo kakvo je stanje u Hrvatskoj po tom pitanju, dao sam si priliku maknuti se iz samih okvira traženja posla u struci i pokušao raditi poslove koji su se tada nudili. Redom to su bili poslovi raznih servisa računala, poslovi vozača, poslovi iznajmljivanja automobila, konobarenje i slično. Sve dok mi nije pukao film i dok nisam odlučio vratiti se na traženje onog zbog čega sam i završio tehnički fakultet, a to je posao u struci. Jednostavno znao sam da moja jedina šansa leži u tome da kažem Hrvatskoj zbogom i da potražim svoje mjesto pod Europskim, a kasnije i svjetskim nebom – započinje on svoju priču.
Od te odluke prošlo je već pet godina i, kako kaže, to mu je bila najbolja odluka u životu.
– Počeci u Austriji nisu bili bajka jer na samom početku apsolutno nisam imao nikoga tko bi me uputio u bilo što, tako da sam za sve put pronalazio sam – kaže.
Bilo je problema i oko traženja smještaja, oko raznih jezičnih barijera pa sve do poslovnih početaka, ali znao je da kad taj dio savlada da će samo nebo biti granica. Što se kasnije i desilo.
– Sanjao sam o poslu s kojim bi mogao raditi u struci i proputovati svijet. Tada je to bila samo želja koja je bila sakrivena duboko u meni, pošto je ipak prioritet bilo samo zaposlenje. Malo po malo, iskustvo se skupljalo brzinom munje, nove stvari su se učile iz dana u dan, a nova poznanstava stjecala na dnevnoj bazi i vremenom se oko mene jednostavno stvorila takva situacija u kojoj ja više ne moram brinuti i tražiti posao jer tada su poslovi počeli tražiti mene – sretan je Matišin.
Ponude su dolazile sa svih strana, budući da se našao na velikom Europskom tržištu na kojem se uspio snaći u vrlo kratkom vremenu. Danas je zaposlen u jednoj Hrvatskoj firmi koja sjedište ima u Varaždinskoj županiji, ali isključivo djeluje na području Europe te jedan dio i na području cijelog svijeta.
– Trenutno obavljam poslove nadgledanja i instalacije projekata automatizacije u raznim industrijama, zadnjih tri godine to je bila kartonska industrija koja je jedna od top industrija danas u svijetu. Nadograđujemo postojeće sustave, instaliramo nove linije, testiramo te puštamo u rad. Svi znamo koliko tehnologija napreduje iz dana u dan, a mi postavljamo najnovije sustave automatizacije koji sve više zamjenjuju čovjeka i olakšavaju i ubrzavaju proizvodne procese – priča nam Bruno.
Koliko dugo se zadržava na nekom mjestu ovisi o veličini samo projekta. Ponekad projekt zna trajati samo dva-tri tjedna pa se nakon završetka vraća u Hrvatsku na par dana, a ponekad projekt zna trajati i po nekoliko mjeseci. Tada dolazi u Hrvatsku svakih mjesec do dva, sve ovisi o dogovoru i njegovim potrebama.
– U zadnjih tri godine instalirao sam i vodio projekte po cijeloj Europi. Bio sam u Engleskoj, Švedskoj, Nizozemskoj, Belgiji, Francuskoj, Njemačkoj, Austriji te Turskoj i Izraelu dok sam gotovo čitavu prošlu godinu proveo u Americi, gdje sam također vodio par projekata i to na području Kalifornije kao i na području Pennsylvanije. Gradove koje sam obišao, a koji su me se najviše dojmili u Americi definitivno su New York, Los Angeles i San Francisco. U bilo koji od ta tri grada kad uđete osjećate se kao da se uletjeli u neki Američki film ili seriju i taj osjećaj je fenomenalan i definitivno preporučujem svima koji imaju prilike da bar jednom u životu posjete spomenuta tri grada – prisjeća se.
Danas kada je već pola svijeta iza njega, a druga polovica ga tek očekuje, može reći da je ostvario san s početka ove priče, a to je da proputuje svijet s poslom koji je oduvijek sanjao.
– Prošao sam toliko gradova, država, milja i kilometara, upoznao toliko novih nacija i njihovih kultura da je to bogatstvo koje rijetko tko danas ima prilike iskusiti. Svako novo putovanje donosi neke nove situacije koje kasnije ostaju u sjećanju kao i anegdote koje rado prepričavam svojim prijateljima. Svaki put kad se vratim u Hrvatsku i odem s prijateljima na kavu, satima bi mogli pričati o situacijama koje mi se dešavaju, a koje su ponekad urnebesno zabavne ali i ponekad urnebesno stresne – kazuje Matišin.
Najstresnije su mu situacije u kojima se gubi prtljaga na aerodromima diljem svijeta, situacije u kojima se nađeš, ne svojom krivnjom, kao što je kašnjenje aviona, otkazani letovi pa noćenja po aerodromima čekajući sljedeće letove.
– Anegdotama nikad kraja, pa moram spomenuti situaciju iz Amerike kada je jedan od mojih prijatelja završio u zatvoru. Bila fešta, popilo se i pojelo i zaustavila ga je policija. U Americi nema toga da se puše u alkotest, već policajac potegne liniju po kojoj testirana osoba mora moći hodati, a ako to nije u stanju osoba ide direktno u zatvor, što se i desilo. Policija ga je odvela direktno u zatvor. Tada su se odvijale situacije baš kao iz američkih filmova jer zatvor je također kao na američkim filmovima kao i ljudi, odnosno policajci koji tamo rade. Naposljetku uz malo muke i snalažljivosti izvukao sam prijatelja iz te situacije s kojom nam ostaje doživotna priča koja se desila u Americi i koju rado prepričavamo obojica – prisjetio se kroz smijeh.
Pozitivnim iskustvima, kaže, nema kraja. Upoznavanje država, gradova, kultura i nacija pa sve do stjecanja stručnih znanja i novih tehnologija kao i sklapanja kako poslovnih poznanstava tako i privatnih prijateljstva iz raznih dijelova svijeta.
Kad smo ga pitali u kojoj od zemalja koje je posjetio bi volio živjeti, njegov odgovor bio je Izrael.
– Izrael je toliko predivna zemlja da malo ljudi to uopće može pojmiti, a kamoli shvatiti. Od predivnih i gostoljubivih domaćina pa sve do njihovih prekrasnih prirodnih bogatstava. Ono što će mi zauvijek ostati u sjećanju je odlazak na Mrtvo more na koje se spušta kroz nepreglednu Judejsku pustinju na minus 400 metara nadmorske visine. Salinitet mora je oko 33% što je čak 10 puta slanije od našeg Jadranskog mora. Osim što je zbog svog saliniteta izuzetno zdravo i što djeluje terapeutski, krajolik i klima toliko djeluju opuštajuće da se to ne može opisati već samo doživjeti. Nakon Izraela moj sljedeći izbor bila bi Kalifornija odnosno Los Angeles. Teško je riječima prenijeti sve doživljaje i emocije koje bi mogle dočarati stvarno stanje iz Los Angelesa – zaključio je Bruno.
Bruno nema curu, a razlog tome je, kako kaže, upravo u tome da bi rijetko koja djevojka prihvatila njegov tempo i način života.
– Komentari moje obitelji na početku su bilo raznorazni, u samim počecima bilo je tu svega, ali kasnije kad su vidjeli koliko ja obožavam svoj posao i putovanja podrška nije izostala jer trenutno ne postoji dinamičniji i zanimljiviji posao koji bi mene ispunjavao kao što to radi trenutni – smatra.
Zanimalo nas je i gdje se vidi za 10 godina, odnosno bi li volio nastaviti u istom tempu.
– Ovaj tempo nije za svakoga i nije za zauvijek. Još imam definitivno u planu za posjetiti desnu stranu kugle zemaljske, a pod tim smatram Kinu, Japan i Australiju, a nakon toga vratiti se bar u Europu te stacionirati na jednom mjestu. Hoće li to biti Hrvatska ili neka od susjednih Europskih zemalja u ovom trenu teško je za reći ali pustimo vrijeme neka samo pokaže – zaključio je ovaj simpatičan Virovec.
