Mjesto Velike Sesvete, prigradsko naselje Križevaca, ima sve što treba za savršen, miran život daleko od buke automobila i gradske gužve, a opet je vrlo dobro prometno povezano.
Naime, brza cesta udaljena je svega su četiri kilometra, a kad se izgradi dio do Kloštra Vojakovačkog, bit će to nekoliko stotina metara. Do pruge je također kilometar udaljenosti, no usprkos svemu, gotovo je potpuno opustjelo, reći će Dražen Cetušić, zamjenik predsjednika Mjesnog odbora Velike Sesvete i Milan Bobovec, predsjednik DVD-a, koje takva situacija vrlo žalosti.
– Imamo sve, ali zašto nitko ne dolazi ovamo živjeti, ne znamo – složni su Cetušić i Bobovec. Ne pomažu ni povoljne cijene nekretnina, točnije obiteljskih kuća, kojih je sve više prazno. U posljednje vrijeme prodane su tek dvije, no vlasnici ondje ne žive niti to, čini se, namjeravaju. Djece je također sve manje. Kad su imali zadnje krstitke u selu više se ni ne sjećaju, iz njihova sela u Područnu školu Većeslavec, kamo pripadaju, ne ide nitko. Djeca viših razreda mogu se nabrojiti na prste jedne ruke. Dvije studentice iz sela školuju se u Zagrebu te Cetušić i Bobovec ističu kako ne vjeruju da će se vratiti. Stanovništvo je pretežno staračko, a nekolicina mlađih bavi se zemljoradnjom, odnosno obradom vrlo plodnih sesvetskih oranica.
Grad Križevci, kojem pripadaju, brine se za investicije u javnu imovinu u njihovu mjestu. Tako je mjesni vatrogasni dom dobio termoizolaciju unutarnjeg dijela krova, a želja je urediti i cijeli krov te izgraditi nadstrešnicu kako sam dom ne bi bio previše izložen vremenskim neprilikama. Iako od Grada Križevaca dobiju materijal, problem je radove izvesti jer naprosto nema tko.
– Nažalost, u selu više ne možemo računati na radno sposobne ljude za takav posao jer ih nema, a radnici su skupi, skuplji od samog materijala – pričaju nam Cetušić i Bobovec.
Posebno to rastužuje Bobovca, koji je godinama radio u inozemstvu, no rodno mjesto nikad nije zaboravio.
– Nemam ništa protiv ni da se dosele strani radnici, primjerice iz Nepala, samo da nam selo oživi. Rastužuje me loš odnos prema njima jer i sam sam bio u toj situaciji i nisam išao u tuđinu zato što mi je doma bilo dosadno, već da zaradim. Tako je i njima. Posebno pamtim nježan odnos poslodavca prema meni koji nisam znao ni jezik niti raditi svoj posao, no uz njihovu pomoć i strpljenje sve sam uspio – objasnio je Milan Bobovec.
On DVD vodi već 42 godine, otkako se vratio iz inozemstva. Tada nisu imali ni mjesni dom. Bila je to privatna kuća, ali godine i godine truda i brige stvorile su danas reprezentativno zdanje kojeg se ne bi postidjeli ni gradovi.
Dom je mjesto druženja, zabave, proslave rođendana, ali u posljednje vrijeme često i mjesto održavanja karmina. Kada ih pitate što bi im mnogo značilo za daljnji razvoj ovoga kraja, istaknut će jednu makadamsku cestu kroz šumu.
– Cesta je županijska, duga je tri kilometra i prečica je do Koprivnice. Okolnim asfaltiranim putem kroz Lepavinu do istog mjesta napravit ćete desetak kilometara. Važna je zbog mnogo razloga, prvenstveno kada se radi o hitnoj službi. Te minute nekome mogu značiti život. Dijelom prolazi i kroz općinu Sokolovac, a zasad je održava šumarija, koja je najčešće i koristi. Pišemo već pet godina da se asfaltira, ali nikad za to nema novca – zaključuju Cetušić i Bobovec.
