Ponedjeljak u Koprivnici već je tradicionalno rezerviran za odlazak na Sajmište.
Mjesto vrvi od prodavača, ali i kupaca. U ponudi ima svega – mehanike, ormara, stolaca, bicikala, odjeće, cipela, torbica, igračaka za djecu kao i opreme… Reklo bi se, nema čega nema.
Velika većina nas zasigurno se našla u ulozi kupaca, baš kao i ja, no odlučila sam saznati kako je biti s druge strane.
Spakirala sam jednu putnu torbu srednje veličine sa stvarima koje ne nosim. Riječ je bila o odjeći. Uzela sam dekicu da te stvari imam na što staviti i manji stolac za sjesti.
S obzirom na to da često bude gužva i teško je pronaći dobro mjesto za prodaju, na Sajmište stižem već u sedam ujutro.
Imala sam sreće naći odlično mjesto, uz stazicu zato što je prodavačica koja već godinama dolazi na to mjesto sa šatorom i hrpom odjeće bila na godišnjem.
Na to mjesto su mi zapravo ukazali susjedi pored mene koji imaju bogatu ponudu tenisica i odjeće, simpatičan bračni par. Prije nego što su mi pokazali mjesto, krenula sam rasprostirati stvari na jednom drugom mjestu, ali je prodavačica počela frkati s nosom da će to biti zauzeto, što se pokazalo netočnim na kraju.
Očito joj je smetalo što bi ja svoju robu složila tamo i utjecala na njezine kupce.
No, sva sreća na tim mojim susjedima koji su mi čak ljubazno ponudili i svoju ceradu da mogu raširiti odjeću s obzirom na to da je dekica koju sam uzela bila premala za sve stvari koje sam imala.
Dalo se vidjeti da sam nova i da uopće nemam iskustva prodaje na Sajmištu.
Oko pola osam stigli su prvi kupci pa sam u prvim minutama prodaje zaradila 20 kuna. Tek prava gužva stvorila se oko devet sati, kad mi se pridužio i kolega fotograf koji je odmah čim je došao prodao mobitel za 200 kuna.
Da ih je imao više, prodao bi ih još. Prodao je i punjač za baterije, za 20 kuna što dokazuje da tehnika dobro prolazi kod kupaca.
Cijene moje robe bile su od 10 do 20 kuna. Najskuplje što sam prodala bile su traperice s etiketom i to markirane, za 30 kuna.
Najbolje su prolazile stvari po 10 kuna. One od 20 su već bile malo skuplje pa su se kupci bili spremni cjenkati.
Iako su kupci bili ugodni, pojavila se i jedna gospođa koja je bacila oko na moju haljinu, no razljutila ju je cijena pa si je dozvolila da me vrijeđa.
Inače, haljina je bila unikat, domaći proizvod i za nju sam tražila samo 30 kuna na što je ona ostala zabezeknuta.
– Ti bi 30 kuna za to?
– Da, gospođo jer je unikat haljina – odgovorila sam joj i rekla da ako joj ne odgovara, neka ide dalje. Na to je ona bacila haljinu i rekla da neću dobiti ni 10 kuna za nju. Otišla je revoltirano te me izrugivala prijateljici da kakva mi je to cijena.
Druga slična toj je bila prodavačica koja mi je rekla da sam skupa što tražim 30 kuna za haljine, a ona sama prodaje za 50. Da stvar bude bolja, obilazi prodavače, žica jeftinije, a onda kod sebe stavlja u nazad u prodaju i zarađuje.
Inače, mjesto je potrebno platiti 20 kuna što je puno s obzirom na to da za to ne dobijete ništa. Ako nemate sreće i padala je kiša prethodni dan, bit ćete u blatu.
Imala sam prilike čuti od drugih prodavača da je cijena previsoka s obzirom na to da primjerice, po sajmovima u drugim, susjednim gradovima budu po pet kuna za mjesto, a uvjeti su puno bolji.
Ima i WC tako da ne morate brinuti kuda da idete ako ćete morati obaviti nuždu. No, bolje da ne morate jer je sanitarni čvor strašno prljav.
Kad govorimo o kupcima, prevladava starija populacija. I ja sam svoje stvari prodala starijim gospođama, bila je tek jedna mlada žena.
I na kraju, ono što vas sve zanima najviše – zaradila sam u četiri sata prodaje 200-tinjak kuna. Najviše sam prodala haljina i običnih majica.
Bilo je ovo odlično iskustvo, dobra zarada s obzirom na vrijeme koje sam provela tamo i preporučujem svakome tko želi rasteretiti svoje ormare da ide.
No, morate uzeti u obzir da visoke cijene ne prolaze, pogotovo kad se prodaje odjeća. Kupci su spremni više izdvojiti samo za markirane tenisice ili cipele, u to sam se uvjerila.
