Ukoliko muškarac na polnoćki u crkvi, pokraj oltara stane na mali stolac tronožac izrađen na Svetu Luciju, može vidjeti sve coprnice koje se u tom trenu nalaze u crkvi.
Prije godinu dana u zagrebačkom Etnografskom muzeju postavljena je izložba fotografija Ive Lulić Čarobna družba vjerovanja u nadnaravna bića u Podravini, u sklopu koje je i kustosica koprivničkog Muzeja Marija Mesarić održala predavanje o magičnim bićima Podravine.
Dok je fotografkinja kroz svoju viziju publici pokušala približiti kako su ta bića izgledala, koprivnička etnologinja nam je opisala taj čarobni svijet i nabrojala kakva su se sve to bića šuljala podravskom divljinom, ali i prilazila ljudima te ih plašila, napadala, ili pak, pomagala.
– U drugoj polovici 19. stoljeća počela se prikupljati nematerijalna baština odnosno vjerovanja, kao ostavština i dio našeg identiteta. Antun Radić razlikuje – fantastična bića – stvorenja koja su nalik na ljude (vile, suđenice, mora…), nemani i nakaze (zmaj, pozoj , pesoglavac) te vještice koje zajedno vračevima i vilenjacima smješta među ljude s posebnom snagom.
U kategoriju bića s nadnaravnim sposobnostima spadale su coprnice. Seoske vještice razlikovale su se od ostalih. Tipična slika Disneyeve vještice u crnom, s velikim šeširom i na metli ne poklapa se sa slikom naše coprnice koja je bila obična domaća žena.
– Pravi prikaz seoske vještice ili coprnice je onaj žene sa svijećom Ivana Generalića. To je žena u najnormalnijoj odjeći koja je živjela u izolaciji, obično na rubu šume. Moći tih baba bile su takve da su svojim coprijama mogle nekome nauditi, najčešće kravi oduzeti mlijeko, uzrokovati tuču, uništiti zdravlje. Njima se, kao i Babarogom, obično plašilo djecu – predočava nam etnologinja seosku vješticu podravskoga kraja, kako ju je i sam Generalić doživljavao.
Vjerovalo se, ukoliko muškarac na polnoćki u crkvi, pokraj oltara stane na mali stolac tronožac izrađen na Svetu Luciju, kako može vidjeti sve coprnice koje se u tom trenu nalaze u crkvi. U tom su trenutku sve coprnice leđima okrenute oltaru, ali tad on mora požuriti kući da ga one ne “raznesu”.
Priča o njima kao nečemu što je predstavljalo njihove djetinje strahove, najviše se sjećaju stanari doma umirovljenika. Doznajemo i da su se coprnice dijelile na već spomenute te na noćne vještice koje su se nalazile noću na raskrižjima, koje lete po zraku te se smatraju dušama mrtvih koje još nisu prešle na drugi svijet.
Marija Mesarić imala je kazivanje u Ivancu vezano uz Belu ženu koju je okarakterizirala kao noćnu manifestaciju odnosno noćnu vješticu.
– Obično, kad bi neka žena umrla mlada, mladići bi vidjeli ženu obučenu u bijelo koja bi dolazila k njima, pa su to smatrali duhom te umrle osobe – još je jedan primjer mitologije našeg podneblja.
Od mračnih i zlih bića kojih su se ljudi bojali, doznajemo za zloduha Mraka koji ne poprima fizičko obličje, a najčešće napada žene. Zatim, Glođana kojim se obično plašilo djecu. To je bilo biće s obličjem sjene, velikim zubima i pandžama, a napadalo bi zločestu djecu.
Uz vile i vještice, pojavljuje se i Mora koja je jedno od najznačajnijih bića karakterističnih za cijelu hrvatsku mitologiju. Naravno, ne karakteriziraju ju svi jednako. Razlike su, ne samo od regije do regije, nego i od sela do sela odnosno od koprivničkog predjela prema Bilogori.
– Horvat ju tumači kao vrstu coprnice koja dolazi noću u obliku sjene, zbog koje ljudi imaju noćne more, guše se i vrte, nije im dobro, nemaju zraka, ne mogu spavati pa se tako kaže da ih pritišće Mora.
Ukoliko je se netko želi riješiti, mora pod jastuk staviti nož, a na dasku kreveta nacrtati noge u križ. Na Bilogori se, pak, vjeruje da se umjesto noža treba postaviti ular od konja, a na vrata sobe crtati vrstu pentagrama ili heksagrama koji sprječava Moru da uđe, jer ona ulazi kroz zatvorena vrata – upoznaje nas sugovornica s raznim vjerovanjima i kaže kako postoje i svjedočanstva, samo što to ne žele baš svi priznati.
Prema njenim riječima, Mora je napadala sve pa i djecu koja su potom zadobila crvenilo na prsima.
Naravno, nisu sva mitska bića bila zla. Međutim, ne može se reći da su ostala bila apsolutno dobra. Većinom su bila dvojakih osobnosti – niti isključivo dobra, niti isključivo zla. O njima više pročitajte u idućem nastavku priče.
