Tog siječnja 2005. godine 21-godišnji Dejan odlučio je utopiti tugu u alkoholu jer je saznao da ga višegodišnja djevojka vara, a ta večer koja je počela u ružnom tonu završila je kobno, a skoro i pogubno za Dejana. Što se točno dogodilo naš sugovornik se ne sjeća, zna ono što su mu drugi rekli, a i dan danas svoja sjećanja skuplja te ga raznorazne situacije ili ljudi koje dugo nije vidio podsjete na neki dio života. Jedno što definitivno zna jest da ni jedan prekid veze ne vrijedi tog prekida života. Dejan Nasipak, njegov brat Igor te prijatelj koji je vozio krenuli su kući nakon izlaska, sjeli u automobil pod utjecajem alkohola, sletjeli s ceste, slomili dva mosta te svi, pod silom udarca, izletjeli kroz bunker van iz auta. Tog trenutka je Dejanov život, kako nam sam govori, završio, doživio je kliničku smrt. Punih mjesec dana bio je u komi, a sve skupa su mu trebala dva mjeseca da se probudi iz nje do kraja. Danas, sa svojih 36 godina, sjedi nasuprot nas i objašnjava nam da je na ovom svijetu ostao kako bi prenio svoje iskustvo i kako bi na svom primjeru pokazao koliko je bitno brinuti se za svoj i tuđe živote i koliko tada kada je bio “mlad, zgodan, imao auto i išao na super fakultet”, ustvari nije imao pojma o životu.
– Sjedio sam iza vozača, prilikom udara u most lupio sam glavom u lim, mozak mi se u glavi odvojio i zdrobio. Mama mi je pričala kako su joj u bolnici rekli da mi ne mogu pomoći i ako i preživim noć da ću biti biljka – započinje svoju priču Dejan Nasipak.
Preživio je, i bio je kao biljka skoro dva mjeseca, nije ništa znao i morao je početi učiti ispočetka kako živjeti. Kako jesti, kako hodati, kako obavljati nuždu. Morao je naučiti kako skupiti hrabrost i volju i započeti novi život. Pričati je znao, prisjeća se Dejan, ali riječi nisu mogle izaći iz njega jedno vrijeme.
– Zakaj ne bi probal, kaj mogu izgubiti, kaj je ovo kaj sad imam – pitao se Dejan dok je ležao u krevetu nepokretan i odlučio kroz vjeru i molitvu krenuti u novi život. Te 2005. godine, samo dva mjeseca nakon nesreće znao je da će završiti fakultet, znao je da će trčati, voziti bicikl i auto, naučiti plivati. Već u desetom mjesecu iste godine Dejan je ponovno krenuo na Fakultet u Varaždinu, istovremeno svakodnevno obilazeći bolnicu radi oporavka. Nije mu bilo lako za vrijeme studiranja, pisati je jedva mogao, ponekad je padao ispite zbog nečitkog pisanja, prisjeća se Dejan, ali ovaj borbeni čovjek u svakoj prepreci vidi izazov koji će pobijediti. Danas je diplomirani inženjer geotehnike.
– Desna ruka i lijeva noga su mi bile ukočene, skvrčene. I dan danas jedna ruka mi je vidno kraća od druge, a i danas dok hodam palac mi je u zraku, nemam oslonac, kuk mi je povišen, zdjelica niska… – nabraja Dejan, ali nam objašnjava kako je s godinama kroz terapiju i vježbe došao do toga da gotovo normalno hoda. Te da iako je 80 posto osoba s invaliditetom, na prvu ne biste uopće to primijetili ako ne znate njegovu sudbinu i s čime se i dan danas bori.
Prkosio je sam sebi, svaka rečenica koju bi si on sam ili netko drugi uputio, a koja bi išla u smjeru da nešto ne može, tjerala ga je da dokaže da ipak može. Prkosio je i doktorima koji su njegovoj majci te kobne noći kada je dovezen na hitnu rekli da mu nema pomoći. Iste te godine počeo je uz terapije u bolnici vježbati i kod kuće. Samog sebe je tjerao preko granica vježbajući uz TRX.
– Prvo sam vježbao u teretani, ali kroz kratko vrijeme sam shvatio da mi ne paše taj princip i da je bolje da si kupim TRX trake i doma vježbam. Četrnaest godina kasnije i dan danas svakodnevno vježbam uz njih. Svaki dan vježbam, trudim se – govori nam Dejan. Vježbanje mu je pomoglo da, kako sam kaže, namjesti svoje tijelo na način da izgleda kao da je zdravo, bez obzira da to što mu je jedna ruka duža i što se nema oslonac na nozi. Dejan također lovi svaku priliku da ode u duge šetnje, sam ili s majkom, a često kada se njemu ne da, majka je tu da ga isprovocira i potakne da se pokrene, i obrnuto. A, priznajemo da je iznenadio i nas kada smo uživo vidjeli što je sve sposoban napraviti sa svojim tijelom, što većina zdravih ljudi ne može ni u snu.
No, da nije doživio kliničku smrt, ne bi ni dobio priliku opraviti vlastito tijelo vježbanjem.
– Po mom razmišljanju mene je u biti spasila činjenica da sam bio pothlađen, da mi srce nije kucalo, mozak mi je bio samljeven, da nisam doživio kliničku smrt na licu mjesta, ne bih preživio, mozak bi mi eksplodirao – objašnjava Dejan. S obzirom na to da je prije 14 godina ispočetka učio živjeti, Dejan za sebe danas kaže da je star 14 godina iako se nalazi u tijelu 36-godišnjaka. No, na mentalnoj razini je daleko od tih godina, zahvaljujući svojoj inteligenciji vrlo brzo se vratio u normalu.
– Još imam te dječje elemente u sebi, nevinost i potrebu da svima vjerujem da su dobri iako znam da nije tako, ali ne mogu si pomoći – kaže Dejan.
Da je život jedno kolo sreće koje se neprestano okreće i da je prepun iznenađenja i neočekivanih situacija, dokaz je i to što je Dejan od 2017. godine instruktor vožnje. I dan danas Dejan na raznim aktivnostima, organiziranima od strane Policijske uprave naše županije, mladim ljudima prenosi svoje iskustvo kako bi naučili nešto iz njega, a tako je bilo i te 2017. godine kada ga je vlasnik jedne autoškole pitao bi li pokušao raditi posao instruktora. Dejan je pristao, tj. odlučio je probati, znao je da kao i dosad može sve pokušati, a ishod će biti ili dobar ili neće uspjeti. Uspio je.
– Nikad nisam bio ponosniji nego što sam bio prije neka dva mjeseca kada sam izašao van i vidio svoja dva bivša učenika kako stoje vani i piju sok – govori Dejan. Često njegovi učenici i sami pitaju koja je njegova životna priča, a s obzirom na velik broj sati u kojima se s njima druži, sretan je što može podijeliti i s njima svoje iskustvo i na taj način im pokazati koliko alkohol i vožnja ne idu skupa te da je bolje da uče iz njegove, a ne vlastite greške.
Često su ga ljudi osuđivali, jer činjenica jest da je te 2005. godine pod utjecajem alkohola sjeo u auto za čijim je volanom sjedio također pijani vozač, ali danas mu je najbitnije da se prvenstveno svidi samom sebi, jer osuda će uvijek biti. On je na svojoj greški naučio.
Dejan je član Udruge osoba s invaliditetom Bolje sutra grada Koprivnice, kako sam kaže, muči ga brdo toga, ali i svakodnevno se trudi da pređe prepreke i u tome mu odnedavno pomaže i spomenuta Udruga. Naš sugovornik kaže da se u ovih 14 godina od kako je osoba s invaliditetom promijenilo dosta toga i to na bolje, ali mjesta za napredak definitivno još uvijek ima.
– Kao društvo smo malo osvješteniji, ali htio bih da nestane taj neki prijezir, da ljudi ne misle da osobe s invaliditetom iskorištavaju svoju invalidnost, a danas toga ima još uvijek. Mi se samo na svoje načine borimo sa životom, kao što i oni imaju svoje načine – govori Dejan.
Da, istina je to. Svatko ima svoj način borbe kroz život i svatko nailazi na prepreke. Neke prepreke možemo, ako smo sretni, sami prevladati, a kada ih prevladamo one nestaju. Neke prepreke su uz nas doživotno i potrebna nam je pomoć zajednice, ne da ih uklonimo, već da ih ublažimo. Zajednica smo svi. I zdravi i bolesni. Mislite o tome. Mislite o tome i onda kada odlučite sa svojim zdravim tijelom parkirati automobil na parkirališnom mjestu za osobe s invaliditetom. Mislite o tome da smo potrebni osobama s invaliditetom da im ublažimo prepreke s kojima se bore i koje su uz njih svakodnevno. Nisu oni tražili nikoga da im “podari” takav život, ali odlučili su se na svoje načine boriti s istim tim životom i ne predati se. Sjetite se koliko zdravo za gotovo uzimate odlazak po kruh u dućan, sjetite se da je i njima isti taj odlazak po kruh nužan za život, ali na putu do njega imaju prepreke na kakve vi ne nailazite. Nekome se teško dići iz kreveta i krenuti u neki dan, a neki se sretni dižu iz njega, ali kroče njime sporije ili na drugačije načine, jer eto, nisu zdravi kao ovi drugi. O tome isto mislite.
– Htio bih da sa svojih 36 godina imam stalni posao. Kad ga već nisam mogao dobiti u struci. To mi je jedina želja koju imam u ovom trenutku – zaključuje Dejan Nasipak, borac koji se posljednjih 14 godina kroz život vodi motom “Samo počni i deri, i prkosi samom sebi”.
