Zatrebate li kojim slučajem Dijanu ili Nevena Radotovića, šanse da ćete ih naći kod kuće nisu vam baš prevelike. Ovaj koprivnički bračni par zaljubljen je u sport i kretanje pa svaku minutu slobodnog vremena koriste za aktivnosti na otvorenom.
Sretni su što oboje vole isti životni stil koji uključuje plivanje, vožnju bicikla i trčanje, pa su tako u mogućnosti zajedno trenirati i utrkivati se.
Trening im je ujedno i prilika za kvalitetno provođenje zajedničkog vremena. Oboje su članovi triatlonskog kluba Swibir i zajedničku sezonu planiraju tako da rade na istom cilju.
– Uvijek je nevjerojatan osjećaj završiti utrku, ali je još bolji osjećaj ako vas tamo čeka vaš partner koji vas podržava – rekli su nam na samom početku razgovora.
Na sport su se “navukli” prije sedam godina, jer je to ranije zbog obaveza oko kuće i djece bilo teško izvedivo, a onda je upravo zbog sina koji se bavio triatlonom, istim putem krenuo i Neven.
– Vozio sam ga na utrke pa da ne čekam besposleno, počeo sam i ja pomalo trčati – kaže Neven.
Dijana mu je u početku bila samo podrška sve dok jednom prilikom nije volontirala na prvom Nevenovom half ironmenu.
– Oduševila me posebna atmosfera i taj sportski duh i pomislila sam da to moram probati makar još tad nisam znala ni pravilno plivati. Do tad sam plivala s glavom iznad vode, ni slučajno da bi smočila nos. Triatlonke su mi izgledale kao prave čelične žene, meni nedostižne. Kad smo došli doma nazvala sam Plivački klub Cerine i pitala primaju li odrasle na tečaj plivanja. Trenerica Martina je rekla može pa smo tako napravile grupu od četiri polaznice i tijekom šest mjeseci učile pravilno plivati kraul. Krenule smo kao djeca, s plutačama, a na kraju ipak završile kao profesionalne plivačice – prisjetila se Dijana svojih početaka bavljenja triatlonom prije četiri godine.
Sveti gral ljudskih granica izdržljivosti
Ona je tada već bila polaznica Škole trčanja za odrasle i trčala je s Hitrim drapama pa je trčanju dodala bicikliranje, a onda ubacila i plivanje. Iako joj je trčanje do tada bio prioritet, triatlon joj se uvukao u podsvijest, a bila je tu i stalno prisutna želja da to odradi zajedno sa suprugom.
U listopadu prošle godine njih dvoje su se prijavili na Ironman u Barceloni, a u travnju je razgovarala s Nevenovim triatlonskim trenerom Vladimirom Žicom iz TK Sisak koji ih je oboje uzeo pod svoj režim.
– Slao bi nam treninge svaku nedjelju za cijeli tjedan, mi bi ih odradili i za sedam dana javili dojmove na temelju kojih bi nam on ponovo davao nove zadatke i upute i tako je prošlo cijelo ljeto – kaže Neven koji je svoju prvu Ironmen utrku odradio u Italiji. Utrka je to koju uspijevaju odraditi oni najuporniji i najžilaviji.
Triatlon utrka sastoji se od 3,8 km plivanja, 180 kilometara bicikliranja i 42,2 kilometra trčanja i na neki način se smatra svetim gralom ljudskih granica izdržljivosti. Vremenski limit za ulazak u cilj je 17 sati. Priprema za utrku zahtijeva izuzetno velik volumen treninga i puno odricanja.
Dijana je za prvi put ipak izabrala utrku Half ironmena, odnosno od svega nabrojenog, odradila je pola.
– Trenirali smo svaki dan, zadnja četiri mjeseca imali smo pojačane treninge, subotom po šest sati vozili bicikl, plus trčali. Dizali bi se u pet sati da izbjegnemo vrućine, trčali po noći – kaže Neven, a Dijana dodaje kako je upravo organizacija vremena najteži dio.
– Uz djecu, svakodnevni život, posao, kućanske obaveze, organizacija vremena je najbitnija, ako to sve uspiješ ukalupiti u pripreme – super – veli pa otkriva da joj je već pred kraj treninga znalo doći da odustane od svega.
Cijela Barcelona živi za utrku
– Bilo je tu i suza, izjava poput: Ja više ne mogu, bolje da doma i čistim nego tu bicikliram, ali sva sreća, Neven mi je dobra podrška, međusobno se motiviramo, a kad odradim trening sretna sam i zadovoljna i dobro se osjećam pa me to tjera dalje. Kriza je bilo, no sve smo prebrodili i izdržali da bismo na kraju čuli one četiri riječi You are an Ironman – otvoreno će Dijana.
Na Ironmenu u Barceloni “konkurenciju” im je činilo 5000 sudionika. Iako je brojka impozantna, na startu, ali i tijekom utrke vlada popriličan red.
– Rasporedili su nas po šestoro u bokseve i puštali grupice svakih pet sekundi. Putem su naše kretanje pratili preko čipa. Atmosfera je bila odlična, cijeli grad se uključio uz stazu i bodrio nas. Bilo je tu svakakvih natpisa podrške, pa i onih koji su nas nasmijavali poput: Izdrži, za ovo si platio, jer naravno, kotizaciju za utrku smo platili sami. Zanimljivo je i to da postoje točno određeni punktovi gdje što smiješ pojesti i popiti pa smo se tijekom utrke “punili” gelovima, sokovima, bananama, ali sve pod strogo kontroliranim uvjetima. Na kraju smo završili svaki svoju dionicu što je i ono najbitnije. Neven za 11 sati i 45 minuta, a ja 6 sati i 38 minuta. On je potrošio oko 8000 kalorija, a ja između tri i četiri tisuće. Uvjeti su bili teški, taj dan puhao je jak vjetar i vladala je velika vrućina na što mi baš nismo navikli, ali izdržali smo. U toj se utrci zapravo niti ne gleda plasman, bitno je izdržati i doći na cilj. Kad sam završila svoj dio čekala sam njega i bodrila ga na trčanju – priča Dijana.
Neven pak dodaje kako su nakon sveg tog fizičkog, ali i psihičkog napora njih dvoje fino pojeli i popili pivu, a onda je još trebalo prijeći dodatna dva kilometra gdje su ih čekali bicikli.
Po završetku utrku razveselila ih je hrpa čestitki, riječi podrške i pozitivnih komentara, no ono što im je najteže palo je medijsko predstavljanje.
– Ma ja bi još jednom sve to bez problema odradio samo da se ne moram fotografirati – kazao nam je na kraju Neven.
