Luka je sin Talijana i Hrvatice. Nakon što je izgubio posao u svojoj domovini, odlučio se na drastičan korak u svom životu – nakon 23 godine prelomio je, spakirao torbe i preselio se u drugu državu iz koje vuče korijene. Čekao ga je novi početak, novo okruženje, novi posao, novi ljudi, novi grad.
No, 28-godišnji Luka Perazzolo nije otišao u smjeru u kojemu mladi ljudi posljednjih godina odlaze, nije otišao iz Hrvatske u inozemstvo, već obrnuto. Svoj rodni grad, Veronu, zamijenio je Koprivnicom. Tog trenutka, prije četiri godine, u životu mu se sve poklopilo i shvatio je da je pravo vrijeme za dolazak. Preminula baka ostavila je iza sebe kuću, dobio je priliku zaposliti se, a upoznao je i djevojku koja ga je, kako kaže na svom simpatičnom naglasku, definitivno ‘zaustavila’ u Koprivnici.
– U ovoj kući živjela je moja baka, i nakon nje ostala je prazna. Tata i ja dolazili smo na svakom godišnjem odmoru ovdje pa smo je obnavljali i uređivali. U Hrvatsku sam dolazio odmalena, mama i baka su mi odavde, kao i moj bratić, i ljetne i zimske praznike provodio sam u Koprivnici i tako malo-pomalo naučio hrvatski – prisjeća se Luka.
Prije nego što se doselio u Koprivnicu, u Veroni je živio s roditeljima i radio u prodaji. No, tvrtka je prolazila kroz teško razdoblje, otpustili su dio radnika, a on je bio među njima. Kao što to ponekad biva, kada se jedna vrata zatvore, druga se otvore, a baš se to i njemu dogodilo kada je vidio Mirnu.
– Izgubio sam posao i došao ovdje na odmor od dva tjedna, k teti i bratiću. Tada sam upoznao Mirnu i sve mi je krenulo, zaposlio sam se i shvatio da ću ostati ovdje. Najprije sam radio od kuće u službi za korisnike u Amazonu, no tu zarada i nije bila posebna. Našao sam novi posao kao prevoditelj u jednoj zagrebačkoj klinici, a to me dovelo i na sličan posao u križevačkoj klinici, tako da sam se nakon Zagreba vratio u Koprivnicu. Osim toga, imam svoju tvrtku u kojoj uvozim i prodajem talijanska vina – opisuje Luka.
Obitelj je to prihvatila, no zanimljivo je da je naklonjeniji tom potezu bio otac, dok je majka bila skeptična oko toga čeka li ga dobra budućnost u Koprivnici.
– Tata me podržao, i iako je Talijan, kada se umirovi želi doći ovdje živjeti. Mama, koja je Hrvatica, željela je pak da ostanem doma. Zvala me prvih dvije godine, kada god smo razgovarali telefonom, da se vratim u Italiju. Sada me više ne pita to, vidi da mi je dobro ovdje – zadovoljan je on.
Iako mu Hrvatska nije bila potpuno nova, ipak je puno drukčije živjeti ovdje, a ne samo provoditi praznike.
– Teško je otići od kuće, od roditelja, od svega svojega, svojih rutina i navika. Prvih dvije godine bilo je teško, no naviknuo sam se. Srećom, imao sam Mirnu, sestričnu i bratića, iako sam jedinac, on mi je uvijek bio kao brat. S vremenom sam upoznao ljude, susjede, stekao prijatelje… Mogu reći da su me Koprivničanci dobro prihvatili, skoro svi me zovu Talijan – uz smijeh će Luka.
Hrvati i Talijani su geografski susjedi, no kulture i običaji prilično su drukčiji, a to je Luka naučio i na svojoj koži.
– Bilo im je na početku malo čudno jer smo iz različitih kultura. Talijani su topli, temperamentni, malo i agresivni u nastupu, i brzo sam shvatio da u Hrvatskoj to može ispasti i bezobrazno, naporno. Hrvati su malo povučeniji, distancirani. Mi smo glasni, mašemo rukama, deremo se, grlimo, izljubimo se kada se sretnemo, Hrvati su ipak malo rezerviraniji. Ali, ja se nisam promijenio, takav sam kakav jesam, svi mi kažu da sam otvoren, komunikativan, ne sramim se – ponosan je on.
To što su Hrvati u usporedbi s njim nešto suzdržaniji ne znači da o njima ne misli sve najbolje. Dapače, oduševljen je načinom života i razmišljanja koje je ovdje susreo.
– Kada sam došao ovdje i vidio koliko su ljudi pošteni, došlo mi je da plačem. Stvarno mi je došlo da plačem. Ljudi će ti ovdje dati i ono malo što imaju, podijelit će s tobom sve. Toga nema u Italiji, tamo je tempo života brži, svi jure, svi nervozni, susjedi su si na bok-bok, nema puno priče. Ovdje je sve sporije, imaš osjećaj da ćeš dulje i ljepše živjeti. Susjed te pita kako si, idemo u gorice, treba kositi, hoćeš pomoć, probaj ovu rakijicu koju sam napravio… Nema toga u Italiji. Tu osjećaš da ti je susjed obitelj – iskren je on.
Talijani su na glasu kao veliki šarmeri, a sudeći po Lukinom primjeru, to nije samo stereotip. Cure nisu imune na njega, no on vidi samo svoju Mirnu.
– Kod cura mi pomaže što sam Talijan, većina cura to voli, to im je plus, imaju sliku o nama kao šarmerima. Mirna je nekad malo ljubomorna, ali imamo povjerenja jedno u drugo. Događalo se i da mi cure prilaze kada je Mirna bila u blizini, pa se malo na mene ljutila. No, Mirna nije agresivna, Mirna je mirna. Ionako cijeli dan radim u klinici, a tijekom večeri u svojoj firmi tako da ne bih imao ni vremena za cure – opisuje nam on.
Njegove osobine dobro su mu došle i u poslu prodaje. Prodavač teško može uspjeti ako nema komunikacijske vještine i ako ne zna kako se ophoditi s potencijalnim klijentima, a ta otvorenost pomogla mu je da njegova tvrtka kojom uvozi talijanska vina dobro krene i da nakon kratkog vremena privuče pozornost na tržištu. Kako kaže, Hrvati su dobro prihvatili ta vina i hvale ih, iako se razlikuju od domaćih.
– Probao sam i hrvatska vina, ima jako kvalitetnih, ali ipak sam malo pristran i više volim talijanska. Primjerice, na Danima travnjaka došao nam je čovjek na štand i pitao ima li sumpora u našim vinima. Mi smo se samo gledali jer nismo ni znali da se stavlja sumpor u boce. Nema toga, iako će se vino možda brže pokvariti, ali nema kemikalija. To je grožđe – opisuje nam Luka, te uz smijeh dodaje da je probao i ona domaća, gorička vina, poput tuduma.
Ono čega mu definitivno ne nedostaje je volja za rad. Svojom se tvrtkom bavi u večernjim satima, kada dođe sa svog radnog mjesta u jednoj križevačkoj klinici gdje radi kao prevoditelj i korespondent za talijanske klijente. Nismo ga mogli ne upitati kako gleda na trendove iseljavanja iz Hrvatske u potrazi za poslom, jer je znakovito da je on došao ovdje i ne samo da ima posao, nego ima dva.
– Netko tko želi raditi i tko ima volju, stvorit će posao bilo gdje. Ne mora nužno imati ni neke izvrsne vještine, dovoljno je da ima volju, trud i entuzijazam. Svi moji prijatelji koje sam odmalena stekao u Koprivnici otišli su, neki u Irsku, neki u Njemačku… Imaju više novca, ali nisu doma, nije to to. Treba i poduzeti malo rizika, preuzeti odgovornost i probati, ide-ide, ne ide-ne ide, tako se ovdje i kaže – smatra Luka.
Rizik bi svakako mogao biti i njegov idući projekt, dućan s talijanskim proizvodima, koji bi otvorio ni manje ni više nego u vlastitoj garaži. Ono što opisuje svakome bi ljubitelju hrane potaknulo maštu.
– Vino, maslinovo ulje, pršut, mozzarella di buffala, sirevi, tjestenina… Zanimljivo je da ovdje svi hvale Barillu kao pojam talijanske tjestenine, ali ona se u Italiji smatra lošom, industrijskom tjesteninom. Želim uvoziti ono što je dobro i kvalitetno, a da je opet i pristupačno. Sve će biti ovdje, obnovit ću garažu i stvoriti dućan. Iskoristit ću priliku. Svi mi kažu da živim u previše prometnoj ulici, prolaze automobili i kamioni cijeli dan, a ja ću baš u tome naći nešto pozitivno – odlučan je Luka.
Dio razloga zašto želi uvoziti i prodavati baš takve proizvode je i to što mu dio njih nedostaje. Kada smo ga upitali ima li nečega što mu u Hrvatskoj fali, ispalio je odgovor kao iz topa.
– Ima. Hrana. Hrvatska hrana je prva liga, meso je primjerice i bolje nego u Italiji, ali ono što mi fali je pizza, dobra pizza, s pravom mozzarellom di buffala, i pršutom, tako tanko narezanim da se topi u ustima. Može se i ovdje naći nešto od toga, ali narežu ti pršut kao šniclu i stavi na pizzu tako da ga moraš trgati i vući kad zagrizeš. Volim i sam kuhati, pripremim si neke talijanske specijalitete. Primjerice, volim piadinu, to je kao tortilja, ali od bijelog brašna, također i špagete aglio oglio e peperoncino, što su špageti s maslinovim uljem, češnjakom i ljutim papričicama – priča nam Luka o svojim kulinarskim sklonostima.
No, jedna hrana, kod nas vrlo popularna, potpuno ga je očarala.
– Moje najdraže hrvatsko jelo je sarma. Zaljubljen sam u sarmu – priznaje Luka.
Uz sve te poslovne ambicije, sretnu veza s djevojkom, obnavljanje kuće i stil života u malom gradu koji mu itekako odgovara, uopće ne razmišlja o tome da se vraća u Veronu. Ovdje je našao dom.
– Možda mi je ponekad došlo na početku misao da se vratim u Italiju, ali samo kao impuls, kakve svi nekad imamo. Ali ne, ne želim se vratiti. Svi planovi koje imam vezani su za Hrvatsku – zaključuje Luka.
