Ne bismo se usudili reći da je današnja priča neuobičajena za ovo moderno doba, ali da je ipak malo nespecifična, to se usudimo reći.
Doroteja (70) i Ivan (74) Mikšić bračni su par iz Koprivničkog Ivanca koji je cijeli život okruženi sa životinjama – krave, svinje, piceki, kokoši, ništa im nije strano. Specifični su po tome, kako ona kaže, što u cijelom Koprivničkom Ivancu oni jedini i dalje u vlastitom dvorištu imaju kravu, stara je 14 godina i zove se Gordana. Gordana je za njih i više od krave, vole ju i brinu se za nju, kao što se i ona za njih brine, svakodnevno im davajući mlijeko od kojeg Doroteja gotovo svaki dan radi sir i ostale mliječne proizvode. Svojevremeno su je htjeli i prodati, ali dogodilo se da je Gordana i ove godine, kako kaže Doroteja, “otelila teličkicu Blaženku”, pa su odustali od toga. Već 14 godina ju imaju i 14 telčeki im je podarila, nažalost jedno je uginulo, prisjeća se naša sugovornica Doroteja.
– Oženili smo se prije 52 godine i od tada smo počeli držati krave, imali smo ih i po šest odjednom, živjeli od njih, teliće smo prodavali, mlijeko smo prodavali, ali starost je učinila svoje i morali smo odustati od toga, a i došla su druga vremena, nismo više tako lako mogli prodati mlijeko, male mljekare više ne postoje – rekla nam je Doroteja.
No, krava Gordana je i dalje tu, a bračni par se bavi i poljoprivredom i to za svoje potrebe, točnije sadnjom pšenice i kukuruza. Imaju i osam svinja, 80 piceka, a imaju i kokoši. Što se tiče piceka, Gordana nam objašnjava da ih hrani i za nekoliko susjeda koji ili rade u gradu ili se jednostavno ne stignu baviti time pa naša sugovornica preuzima taj dio na sebe i to sa zadovoljstvom, iako ima jako puno posla oko svega toga. Tu je i vrt za koji Doroteja brine, a koji joj između ostalog, kad sezona prođe, omogućava i da radi zimnicu.
– U dućan idemo po kruha i špeceraja koji se nemrem baš sama napraviti – smije se Doroteja.
Puno je to posla za ovaj bračni par, koji nije u cvijetu godina, kako nam naša sugovornica govori, ali i dalje rade s guštom sve što su odlučili.
– Ne ustanem se baš tak rano kak sam se prije, dignem se v sedam, pol osam najkasnije, a negdar i kasnije ak mi se tak oće, odem van, sve nadvorim, skuham kavu i doručka, al celi dan imam nekaj, tu je i vrt koji imam. Glećte, mi vam se domaće imamo – govori Doroteja.
A kad je domaće u pitanju, brinu oni i o svojoj Gordani i daju joj sve domaće, baš onako kako se to prije radilo.
– Kak smo prije 50 let delali, tak delamo i ve. Hranimo ju sijenom, šrotom i naravno dobi vodu navek. Nikakve smjese joj ne davlemo i to mleko kaj dobite z krave kaj ju tak hranite vam je slatko kaj da je šećer vnutri, fino, a tek sir i zalejani sir, a tek dok ga skuham. Kupovni mu nije ni do koljena – govori nam Doroteja.
Pitali smo Doroteju da nam pojasni kako radi zalejani sir.
– Dok podojite kravu dobite toplo mleko i denete jenu žlicu sirišta na tri litre mleka i onda čekate da nastane zalejani sir, mi smo vam to prije zvali “sir z ciceki” – prisjeća se Doroteja kroz osmijeh.
Mlijeko i sir Doroteja poklanja ostatku obitelji, ali i susjedima, što je i normalno jer ona i njen muž Ivan ne bi mogli dnevno 10 litara mlijeka sami potrošiti. Svakodnevno rade i vrhnje ili kiselo mlijeko.
– Da vam bum iskrena, sira sam morti dva puta kupila i ne valja to, muž neje htel ni probati, a ja ga nigdar više nesem kupila jer ne valja ni meni. Mleko nisam nigdar kupila. Zato i hranimo naše životinje kak se spada, meso isto nigdar nisam kupila. Jemput sam kupila kobase z dućana, nisu bile jeftine, ne, nesu bile fine, pesu sam ih dala da ih jede – kaže Doroteja.
Doroteja navodi da njihova djeca i unuci nisu zainteresirani toliko da bi nakon njih nastavili uzgajati životinje za vlastite potrebe.
– Ne bu nišće nakon nas to delal, dost oni po cele dane delaju, unuci su v školi il na fakultetima, nesu oni za to. A zakaj ljudi sve više odustaju od uzgoja životinja, ha valda zato jer su se razočarali jer nisu mogli više živeti od toga pa su prekinuli skroz, nama je naša kravica dobrodošla i držimo ju jer tak oćemo i bumo dok bumo mogli – za kraj na govori Doroteja.
Priznajemo da je lijepo vidjeti kuću u kojoj na svakom koraku možete naići na domaću atmosferu, a mirisi kuhanog sira ili svježih domaćih štrukli dodatno podižu cjelokupni dojam. Nadamo se da Doroteja i Ivan Mikšić još puno godina imati svoju kravicu Gordanu, kako ju od milja zovu te da će prenijeti svoja iskustva i na mlađu populaciju.
