Slaven Belupo, Lokomotiva (bivša Koprivnica), Sabarija Subotica Podravska, Graničar Legrad, Mladost Molve, Tehnika, Panonija Peteranec, Drava Novigrad Podravski, Podravec Torčec, Kalinovac, Miklinovec, Mladost Kloštar Podravski, Starigrad, Bratstvo Kunovec, Bilogora Gornja Velika i GOŠK Gotalovo.
Tako glasi popis klubova u kojima je svoj neizbrisivi trag ostavio Dražen Ledinski, zvan Boys. Riječ je o 16 klubova čiji je dio bio tijekom 42-godišnje karijere. Koja još traje, iako je nedavno napunio 50. rođendan povodom kojega mu je njegov trenutni, drugi dom pripremio tortu, čestitku i novi dres.
– Iznenadili su me. Torta je bila fantastična – započinje Ledinski.
Iznenađeni su, zasigurno, mnogi detaljni poznavatelji zbivanja na županijskim nogometnim terenima kada vide legendarnog Boysa kako i danas trči za višestruko mlađima od sebe. Iako kaže kako je uvijek težio kreaciji u igri s pozicije zadnjeg veznog, a ne svojevrsnom razbijanju protivničke igre, očito je kako se, što i sam potvrđuje, njegove vrline nalaze u borbenosti. Ista se očituje u stažu koji je graditi počeo s osam godina u Slaven Belupu.
– Samostalno sam se upisao. Na treninge sam išao biciklom, vozeći se po pet kilometara iz Starigrada, čak i po zimi. Danas roditelji mlade voze posvuda, da im ne bi kapljica kiše pala na glavu – prisjeća se, nastavljajući.
– Županijski se nogomet od mojih početaka jako promijenio, u svemu napredovao. Primjerice, Slaven je baza kvalitetnih igrača koji se, ako ondje ne uspiju, vraćaju u matične klubove. Nekada je dječje uzraste imao samo Slaven, a danas svi. S njima se puno više radi – smatra Boys.
U nogometnom smislu za sebe kaže da je agresivac
Na tome planu radi upravo i on posljednjih šest mjeseci, trenirajući U-8 ekipu njegova Starigrada čiji travnjak posjećuje više puta tjedno, bilo kao igrač, trener ili, pak, gledatelj.
– Umjetnost je raditi s klincima. Čudim se samome sebi jer sam, u nogometnom smislu, agresivac, posebice kada je riječ o nepravdi. Moraš biti psiholog. Ne smiješ vikati ili vrijeđati. Začudo, ništa mi nije izletjelo – objašnjava vlasnik trenerske C licence, sumnjajući kako će zbog financija polagati za viši stupanj.
Usprkos svojem karakteru koji teško ide pod ruku s elementom strpljenja potrebnim za rad s mališanima koje uči voditi loptu, Ledinski je napravio pomake kojima su, tvrdi, roditelji njegovih igrača zadovoljni.
– Volim disciplinu, strog sam. Kada sam došao bili su raspušteni. Sada moraju pozdraviti, a prilikom ulaska i odlaska s terena stoje u koloni. Imaju, također, mini-kazne ukoliko netko priča, primjerice. Teško se s njima nadvikivati – kaže.
U ruke njegovih 18 igrača pehari će tek dolaziti u godinama koje slijede. Njihov je strateg, međutim, osvojio toliko naslova da ih se nije mogao niti sjetiti. Ipak, kao iz topa istaknuo je prvi Županijski kup do kojega je stigao s tadašnjom Lokomotivom, kao i prvo mjesto istoga natjecanja koje mu je kasnije pripalo, noseći dres molvarske Mladosti.
Uklizavam s 50 godina, nema štednje
S opravdanim je razlogom ponosan i na susret prvoga kola Hrvatskoga kupa u kojemu je, također s Mladostašima, nastupao protiv zagrebačkog Dinama. Dio modre svlačionice tada su, na primjer, bili Butina, Bišćan, Šokota i Cvitanović čijem se igračkom talentu Boys posebno divi.
– On je čudo, svemirski brod. Stalno je trčao nekamo, ništa mu nismo mogli – nostalgično se prisjeća zadovoljni Ledinski.
Usporedivo čudo je, zapravo, i što legenda koprivničko-križevačkog kluba nikada nije imala ozbiljniju povredu koja bi ga omela u stvaranju toliko duge i velike ostavštine. Valja napomenuti kako na terenu ne štedi druge, a ne voli niti da protivnički igrači štede njega.
– Cijene razliku u godinama, ali smo na terenu svi jednaki. Uklizavam s 50 godina, uvijek dajem stotinu posto. S druge strane, mana je što puno pričam. Sa sucima ponekad imam konflikte, ponajviše mladima koji me ne poznaju – iskren je Ledo.
Vjerujemo kako je to jedan od razloga zbog kojega ga svi prepoznaju i rado viđaju u svojoj nogometnoj okolini. K tome je prepoznatljiv po svojem nadimku.
– U novinama sam pročitao riječ boys. Potom sam tako počeo zvati suigrače. Primjerice, gdje si Boys ili dodaj loptu Boys. Kasnije su oni mene tako počeli zvati. Zovu me i Deda jer sam najstariji, što mi ne smeta – objašnjava svega nekoliko trenutaka prije nego ga je jedan od prijatelja, ulazeći u kafić, pozdravio i oslovio nadimkom.
Najvažnije je treće poluvrijeme
Uz 25 godina fizičkog rada kao skladištar, Ledinski i dalje redovno odrađuje treninge, sada s GOŠK-om, te ne prihvaća sistem igranja od vikenda do vikenda.
– Kada mlađi vide kako ja mogu, onda i oni povuku. Pokazuju inat – misli.
U istim tim mladim igračima, istaknuvši one iz Zagreba koji su sve češći na podravsko-prigorskim terenima, vidi problem nezainteresiranosti za druženjem i okupiranosti modernim, brzim načinom života koji podrazumijeva ovisnost o tehnologiji. Upravo su to stvari koje Ledinski posebno cijeni.
– Najvažnije od svega jest treće poluvrijeme. Ne idemo odmah kući. Družimo se, pojedemo i popijemo. Bitno je i zdravlje, da se krećeš, a ne visiš pred televizijom i računalom – tako to vidi Ledinski.
U ovome mu je trenutku plan igrati minimalno sljedećih pet godina, bilo u seniorskim ili veteranskim ekipama od kojih je već dobivao pozive. S obzirom na i više nego dobro fizičko stanje, mogućnost dodatne zarade uz naporni osmosatni posao, želju za dokazivanjem i sudjelovanjem u najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu, vjerujemo kako će pogaziti očekivanja i uči u drugu polovicu pedesetih.
– Bit ću u GOŠK-u i sljedeće sezone ako će me htjeti. Ako ne, idem dalje – zaključuje Boys, najavljujući tako produženje liste s početka teksta.
