Mnogobrojni šareni proizvodi, žene koje ih slažu i uređuju te nude pomoć kupcima – i jedno dijete – isto ono koje je sat vremena kasnije baka nosila u rukama, zaogrnuto toplim pokrivačem, čine sliku koju se može ugledati ulaskom u koprivnički dućan široke ponude.
– Tako sam i ja, kao malena, trčala i istraživala među policama. Moji su roditelji već tada imali prodavaonicu – prisjeća se Veronika Terzić, hodajući prema svojemu domu.
Danas se na istim policama nalazi serija njezinih proizvoda imena Etnokaj. Pod taj se nazivnik ubrajaju kape, kuhinjske krpe, nadstolnjaci, podbradci za bebe, pregače, jastučnice, torbe, majice, šalice i čarape. Cjelokupna priča o nadaleko poznatim predmetima započela je Veronikinim odlaskom na studij u Ljubljanu.
– Ideja se u meni kuhala dulje vrijeme, a valjda me zbog odlaska u Sloveniju više počelo zanimati ono što sam ostavila iza sebe, doma. Za magistarski rad radila sam digitalizaciju natpisa s kuhinjskih krpa. Potom sam napravila potpuni idejni projekt kako bi se s natpisima stvorio novi brend. Istraživanjem sam pronašla kojekakve uzorke, pomislivši kako bi ih super bilo digitalizirati i aplicirati na uporabne predmete i sve što se nalazi u starim škrinjama jednako starih baka – objašnjava Veronika koja je studirala Grafičke interaktivne komunikacije.
Etnokaj, dakle, podrazumijeva kolekciju odjevnih i uporabnih predmeta inspiriranih etnografskim uzorcima podravskoga kraja. Veronikin i cilj njezina muža Nikole, koji je prvenstveno bio zadužen za prodaju, jest zaboravljene ljepote osuvremeniti i približiti današnjem pojedincu.
– Ljubav prema etno motivima nije postojala od malena. Povratkom iz Slovenije počela sam ići na folklor, primijetivši potom da tako nešto nedostaje, kako u Koprivnici, tako i u podravskome kraju. Nemamo suvenire, čak niti magnetiće – iznenađeno kaže Veronika koja, stoga, ponekad ostvaruje suradnju s gradom Koprivnicom i Koprivničko-križevačkom županijom.
Iako, kako kaže, ne uspijevaju živjeti isključivo od stvaranja i prodaje proizvoda, Etnokaj kolekcija može se pronaći u devet različitih dućana, od Koprivnice i Zagreba do Opatije i Hvara.
– U počecima, prvih godinu i pol, javljali smo se i prezentirali te posjećivali sajmove kako bismo publiku upoznali s proizvodima. Danas se, međutim, dućani javljaju nama. Imamo puno upita, unatoč malenom tržištu. Zastupljeni smo u svim dućanima u kojima možemo biti – ponosno i uz osmijeh tvrdi Veronika.
Osim Hrvatske, a na što posebno mogu biti ponosni, Etnokaj je dotaknuo tlo Australije, Kanade i Sjedinjenih Američkih Država. U daleke krajeve doveo ih je bračni par iz Sydneyja koji se želio baviti prodajom hrvatskih predmeta, s obzirom da je muž iz Hrvatske. S tim u vezi, posebno je zanimljivo pratiti put kojim su stigli na drugi kraj svijeta jer se prošlost pronađenih motiva nalazi na zaboravljenim tavanima ili u ormarima i škrinjama.
– Doslovno sam hodala po selu i tražila žene koje imaju stara platna, a zatim pronađene uzorke digitalizirala. Na taj smo način krenuli s Podravinom, a zatim dobili dozvolu za korištenje ivanečkog veza što se pokazalo kao pun pogodak jer je ljudima prekrasan – prepričava Veronika.
Naglašava kako imaju i kolekciju s glagoljicom kojom su se željeli probiti u primorske krajeve. Također, ove će godine pokušati napraviti nešto s lanom, materijalom koji je kupila, a u tijeku su i pregovori s keramičarom koji bi mogao izraditi keramičke podloške za posude.
– Kontinuirano pokušavamo stvoriti nešto novo. Pokazalo se kako bolje idu kućanski nego odjevni predmeti, prvenstveno kuhinjske krpe i nadstolnjaci. Želimo raditi s kvalitetnim materijalom, a ne da predmeti služe samo kao ukras. Primjerice, i mi sve brišemo svojim krpama. Nisu za jednokratnu upotrebu, iako ljudi kažu kako im je žao koristiti ih – kaže Veronika.
Od 2015. do danas ostvarili su značajni napredak i dosegnuli visoku razinu kvalitete kojom je zadovoljna, ali svejedno najavljuje budući projekt.
– U procesu sam stvaranja bloga koji bi predstavljao razne proizvode. Naš moto je Blago vrijedno čuvanja. Razmišljajući što je vrijedno čuvanja, zaključila sam da su to ljudi. Mnogi se iseljavaju, pa je važno proširiti priče o onima koji ostaju i pokušavaju nešto stvoriti. Blog bi, dakle, bio koncipiran tako da predstavlja ljude koji imaju obrte i razne poslove – zaključuje Veronika.
Pozitivni tržišni trend vidljiv je neko vrijeme, a nastavlja se povećanim interesom Koprivničanaca. No, većinski dio prodaje odnosi se na Zagreb. S time na umu, trebat će dodatnu pomoć roditelja, sestre i Nikole jer jedina stvara dizajne za Etnokaj. Zasigurno će morati još i jače zasukati rukave i napraviti proizvode kojih, kaže, već nedostaje u skladištu. Možda će djeca koja sada trče po dućanu s početka teksta u budućnosti nastaviti uspješno promovirati podravski kraj.
