Zelenilo, nepregledna šuma, čist zrak, pjev ptica, klanac, a oko vas lete kukci i leptiri. Dolazimo do sklepanih drvenih vrata i preko malog mostića ulazimo na Grgin konak, utočište za napuštene životinje u Donjim Zdjelicama kraj Virja. Usred ničega, okruženo šumom. Čista podravska divljina, netaknuta priroda. I mir.
Par metara od ulaza sjedi mala srna. Prilazimo joj polako, da se ne bi uplašila i pobjegla, ali ona nema tako nešto u planu. Čeka da ju pomazimo. Nesvakidašnje iskustvo nas odmah na ulazu oduševljava, a kad uđemo na imanje, čeka nas pravi zoološki vrt, samo su ovdje životinje slobodne, šetaju, jedu, druže se, svađaju, mire, žive u savršenom skladu.
Nekolicina emua nam kljuca torbice, igrali bi se. Odmah stiže crna ovca Tonka, češe se o naše noge, gura glavu u torbu. Samo što ne prede. Desno su male koze, skaču oko mame, na ogradi sjedi zeleni papagaj, lijevo magarci i konji, svinje, muflon ih sve rastjerava, kraj njih nastambe za ptice, paunovi, sve je puno mačaka…
Rad na imanju bio mu je terapija nakon razvoda
Na imanju živi Hrvoje Gregurić-Grga, njihov spasitelj, podravski doktor za životinje.
Živi sam, kaže nam, taman blizu i taman daleko od gradske vreve, dva kilometra od prvog naselja. Struju ima solarnu, nekad je ima, nekad nema. Vode nema, nosi ju iz grada, a životinje piju onu iz jezera. No kako ide spavati i budi se s kokošima, struja mu nije neophodna.
Predivnu kućicu u kojoj živi sagradio je sam, golim rukama. Interijer je uređen na starinski način, Grga je restaurirao namještaj, stol je napravljen od crkvenog meha, dijela orgulja. Kućom šetaju životinje, izležavaju se mačke, u krletki visi mali vrabac, patka spava pred vratima.
– Počeo sam 2014. godine i četiri mjeseca nisam stao, samo sam radio. Krenuo sam praktički od ničega, ovdje je bila samo jedna starina koju sam potpuno obnovio, restaurirao. Bila mi je to terapija nakon razvoda. Kad sam krenuo, nisam znao što će to biti, hoću li od toga moći živjeti, no evo, sve se posložilo, kako to uvijek biva, i iz toga je izašla jedna lijepa priča – kaže nam Grga.
Uzima sve životinje koje nitko ne želi
Sa svojih 300 životinja živi na četiri hektara zemljišta okruženog šumom, na kojima su i tri jezera koja je sam odmuljivao, puna kornjača, patki, ptica..
– Ja sve uzmem. Sve životinje koje nitko ne želi završe kod mene, nemam ih srca ostaviti – kazuje nam on.
Ima tri postojeća objekta za ptice, a sada je u izgradnji stacionar i voliere, kako iziskuju propisi, tako da ću oporavilište za životinje dići na višu razinu.
Ima svega, od sova, djetlića, jednu vranu, svraku, tu je roda, kokoši, paunovi, purani..
Galeb Alberto misli da je čovjek, a ovca Tonka da je mačka
Uz jedno od tri jezera živi galeb Alberto. Svaki dan dobije svježu ribu koju mu ulovi Grga, uživa na posjedu, a kad mu baciš grančicu, on ti ju vrati, mazi se uz noge i glasa se svojim prepoznatljivim zvukom.
– On je ptica, ali misli da je čovjek. Ljudi su ga othranili u Puli na balkonu. Iz gnijezda je palo jaje i tako je odrastao bez doticaja s drugim pticama. Kad više nisu znali što bi s njim, dovezli su ga ovdje – smije se Grga.
Za ovcu Tonku pak kaže da ima krizu identiteta. Također je othranjena na dudu i ponaša se kao mačka, samo bi se mazila.
Većina su životinja, kaže, pokloni za unučad, djecu pa kad više ne ide, kažu: “Grga, bum ti dal, ne znam više kaj bi s njim.” I on ih uzme. Magarac Filip tako je bio poklon jednim mladencima, a sada živi ovdje.
Prva životinja je bila Biba, posljednji noj iz klaonice
Prva životinja koja je stigla na konak je noj Biba, zadnja od zloglasne klaonice nojeva.
– Pet godina je bila tu i nijedan čavao, ni jedan objekt nije izrađen, a da nije ona asistirala ili radila kvara ili krala alat. Uginula je na staru godinu 2018. godine, a i došla mi je već stara – prisjeća se Grga Bibice i pokazuje nam njenu uokvirenu sliku s police.
Posljednji je pak stigao mali vrabac iz Zagreba, koji trenutno živi u krletki iznad stola u boravku. Grga ga svaka dva sata hrani crvima.
Pitamo ga od kuda mu znanje od svakoj životinji, kako ju hraniti, oporaviti od ozljeda, kakvu joj skrb dati.
– Godinama se bavim uzgojem rijetkih ptica, fazana, labudova, golubova, guski…. Tako imam prijatelje po cijeloj Europi koji se isto time bave pa imamo forume, pitamo jedni druge, savjetujemo se, ako ni mi ne znamo, uvijek netko nekoga zna. Kad hoćeš, sve saznaš – objašnjava nam on.
Udomio je 37 mačaka koje nitko u Hrvatskoj nije htio
– Imam 37 mačaka, udomio sam ih od tri stare mačkarice iz Zagreba. To su stare, teško udomljive mačke. Nitko ih u Hrvatskoj nije htio pa sam ih ja uzeo – priča nam Grga.
Šetajući oko jezera, dočeka nas plaha roda, a Grga nas upozorava da joj ne idemo blizu jer se još oporavlja.
– Zvali su me iz veterinarske stanice u Ferdinandovcu, nisu znali kud bi s njom. Mislim da ju je izgrizla ili lisica ili pas. Nadam se da će se oporaviti. Ja nisam sakupljač, ja oporavljam. Imao sam labuda kojega je čuvala policija pet sati u Ferdinandovcu, zaletio se u repetitor. Bio je kod mene dvije godine i jedan dan se digao i odletio. Nitko sretniji od mene – kaže Grga.
Emue je fućkanjem dozivao da se izlegu iz jaja
Svoje emue je dobio iz Zoološkog vrta u Petrinji.
– Imali su jaja, a emui se legu za australsko ljeto, a to su kod nas Tri kralja. Kaže mi gazda – Grga, imam jaja, budu propala, ako hoćeš dođi po njih, spašavamo ih. I, naravno, ja dođem, stavimo ih u inkubator i čujem ja oni su živi, ali ne kljucaju po jajima. I onda u pola noći, guglaj, surfaj, traži. E, onda sam skužio da njih tata mora zvati da se svi odjednom izlegu. Ništa, onda sam do dva u noći fućkao dok se nisu svi izlegli. Prvo što su vidjeli bio sam ja i, naravno, ja sam njima tatica, zato jesu tako pitomi, a inače su agresivne ptice – smije se Grga.
Srna koju smo sreli na ulazu je pak stigla iz Bjelovara.
– To je ustvari srndać. Zove se Zdenko jer je bio sav mlitav, pothlađen. Ljudi su ga pronašli na livadi, dohranjivao sam ga dudom dva tjedna i sad se oporavio – zadovoljan je on.
Sve životinje znaju da su ovdje sigurne i zato su pitome i mazne. Životinja napada samo kad osjeća opasnost, a ovdje toga nema.
Ljubav prema životinjama doživljava kao poziv
– Mene je to oduvijek vuklo, a mojoj je majci bilo fascinantno kako, jer mi nismo nikad kod kuće imali stoku, tata je bio odvjetnik, a ja sam uvijek išao kućama gdje su imali životinje, krave. To je viša sila, poziv – objašnjava Grga te dodaje: “Kad sam s ovime krenuo, nisam znao što to bude, hoću li od toga moći živjeti, no evo sve se posložilo i iz toga je izašla jedna lijepa priča.”
Razvod ga je, kaže, pogodio i koštao depresije.
– To je jedna jako ružna bolest. Kad ti se ne da dići iz kreveta, to je najgore, onda preležiš cijeli dan i život ti prođe. No sada si ja to ne mogu priuštiti, moram se dići i nahraniti životinje, one me čekaju. A onda kad krenem, one liječe mene, ja liječim njih, to je ta simbioza koju mi živimo – kazuje on.
Ima prijateljicu koja mu pomaže, dijele istu ljubav prema životinjama, ona riješi papirnati dio posla, a on fizikalije.
Budi se u pola 4 ujutro
– Dižem se u pola 4 ujutro, do pola pet pijem kavu i do osam ih hranim. Onda idem na posao. Zamislite samo da na 20 mjesta treba promijeniti vodu, a gdje su životinje koje se hrane na ruke ili na dudu. Najviše je posla u travnju i svibnju kad ima beba. Kad se vratim s posla, opet isto do navečer i kad završim, liježem kad i kokoši – objašnjava nam on.
Njegov posao, pogađate, ima veze sa životinjama. Grga je timaritelj deva u turističkoj atrakciji, đurđevačkoj Hrvatskoj Sahari, gdje brine o devama Dini, Tomici, Romeu i Đurđici i drugim životinjama.
– Nerijetko me pred Saharom dočekaju paketići s mačićima, kornjačama, pticama. Ljudi mi tamo ostavljaju jer znaju da ću ih ja uzeti – otkriva on.
Želi da jednog dana ima više ljudi poput njega
Zadnjih je mjeseci Grga na svom konaku organizirao Dane otvorenih vrata, ili kako on to zove, šuškanja, koja su na imanje privukla puno veći broj ljudi, nego je očekivao.
– Ova šuškanja su moj kompromis jer me ljudi stalno zovu da bi htjeli doći, a ja ne mogu odbiti djecu koja žele doći jer ja to vidim ovako: “Neki od njih će možda jednog dana biti volonteri, možda pokrenu nešto ovakvo.”
– Želim da nešto ovakvo u ovom svijetu nekad bude normalno, da ne budem ja zauvijek čudak koji živi za životinje, nego da bude nas više takvih. Ne možemo promijeniti koronu, rat i ružne stvari, ali evo barem mogu ovaj mali dio naše županije napraviti boljim mjestom – mišljenja je Grga.
Novac je za njega samo papir
Osnovao je udrugu Grgina arka da bi na zakonit način oporavljao životinje, a posjetitelji koji dolaze u sve većem broju, mu mogu ostaviti donaciju za hranu za životinje. No svoj konak Grga ne želi pretvoriti u turističku atrakciju, jer novac ga, kaže, ne zanima.
– Novac je samo papir, a i onda bi ovo sve što radim izgubilo smisao. Ovako mi ljudi dođu dva dana u tjednu i tada im se mogu posvetiti. Ostale dane sam posvećen svojim životinjama. Mogu vam reći da su me jako ugodno iznenadili. Puno su mi pomogli, poklonili mi hranu, puno opreme, dječji vrtići su sakupljali hranu pa mi slali. Evo, jučer sam imao goste iz Makarske, koji su sjeli u auto i došli odande, što nije mali put. Vikend ranije najdalji gosti su mi bili iz Dubrovnika, Pule, Slavonskog Broda, Osijeka, Karlovca, a iz Varaždina je stiglo šest automobila cijele obitelji, znači bake i dede, sinovi, unučad i praunučad. Nešto predivno. Postavili su dekice, napravili piknik, ma prava hipi spika. Svi su ispekli nešto od hrane, ljudi iz raznih dijelova Hrvatske su se prvi puta vidjeli, ali spajala nas je ljubav prema životinjama; Gle, ja imam ovakvu salatu, probaj ove kolače, ma stvarno lijepo i baš mi je drago što je tako ispalo – zadovoljan je podravski doktor za životinje.
Ljubav još nije pronašao, ali ju svakodnevno prima
Živimo u vremenima u kojima dobar dio djece nije nikad vidio kravu ili svinju, a kamoli neku egzotičniju životinju poput noja ili emua pa se puno njih boji životinja.
– Došla mi je jedna obitelj baš s tim ciljem, da se dijete privikne na životinje. Proveo sam dosta vremena s malim i do podneva je sam hranio koze – priča nam Grga.
I sam ima dvojicu sinova, starih šest i 17 godina, koji redovito dolaze kod njega i dijele jednaku ljubav prema životinjama.
Javnosti je poznat jer je, na nagovor sina, sudjelovao u emisiji Ljubav je na selu, no ljubav još nije pronašao, iako ne isključuje tu mogućnost.
– Pa naravno da nije lako. Živjeti ovako, bez struje, vode, sa životinjama u kući, teško je naći ženu koja bi na to pristala, ali ne i nemoguće – vjeruje on.
Grga kaže da iz konaka neće nikad otići, to je njegov dom, njegov smisao, mjesto gdje ne mora igrati nikakvu ulogu, već živi u savršenom skladu s prirodom, uživajući u miru, bez signala, bez interneta, bez ičega što bi poremetilo savršen poredak stvari u Grginom konaku.
Ako na bilo koji način želite pomoći udruzi Grgina arka, potražite Facebook profil Grgin konak, pogledajte što im treba, javite se, možda i vi pronađete mjesto za bijeg od stvarnosti za dušu i tijelo.
