Odavno je već uvriježena izreka da ljubav ne poznaje granice i prepreke i to baš nikakve.
Mi smo ovih dana imali prilike upoznati ljubavni par koji potvrđuje upravo ove mudre misli.
Podravac Davor Radmanić iz Torčeca (32), ljubav svog života, suprugu Guadalupe Alvarez Nabor (24) pronašao je u Meksiku, u gradu San Jose de Chiapa. Sudbina ih je spojila prije tri godine.
Ni slutio nije da će mu napuštanje rodne grude zbog posla biti zapravo najbolji potez u životu. Osim što je pronašao onu pravu, prije šest mjeseci postao je i ponosan otac preslatke djevojčice Larisse.
– Upoznali smo se u trgovini s mobitelima gdje je radila. Išao sam kupiti karticu za mobitel i tako smo se sreli. Jezik nisam znao gotovo ništa, par riječi. Puno sam pisao jer se tako uči i bio uporan, Guadalupe mi je naravno puno pomogla. Znao sam da ako želim biti s njom moram naučiti jezik. I tako je počelo – kazao je D. Radmanić.
U njezinom kraju običaj je da roditelji upoznaju dečka ili curu tek onda kada je sigurno da će veza biti okrunjena brakom. Prvih nekoliko mjeseci provodili su zajedno, upoznavajući se, daleko od svih. Njeni roditelji su znali za vezu, no doma nije išao sve dok jednog dana Guadalupini nisu postavili ultimatum.
– Rekli su joj da ili neka dođem doma da me upoznaju ili neka ona ide od kuće. Iskreno, jako sam se bojao, bilo me strah reakcija. No, ona je rekla da misli sa mnom ozbiljno i ja sam potvrdio da mi je namjera da se oženimo i prihvatili su me bez problema. Na kraju smo se tamo prvo i oženili, uz prisustvo matičara. Crkveno nismo mogli jer bi procedura predugo trajala zato što sam Hrvat. Imali smo oko 150 gostiju i fešta je, isto kako i kod nas, trajala do dugo u noć. No opet, običaji su ipak drugačiji nego što su kod nas – rekao je Davor.
Možete zamisliti Davorove reakcije kad su ga muškarci na svadbi primili, izuli i dignuli potom u zrak. Onda su ga vrtjeli u krug, očito da bi ga svima dobro pokazali.
– Nisam znao što da mislim. Još su me s nečim polijevali, nemam pojma ni dan danas što je to bilo. Pomislio sam da će me baciti u lonac i skuhati – kaže nam kroz smijeh.
Darovi za mladence skupljaju se odmah po završetku obreda vjenčanja. Novac se skuplja i to tijekom svadbe tako da se uzme šešir i ide od gosta do gosta.
– Nakon toga su mi se svi potpisali na košulju, bila je sva zašarana i ispunjena imenima. Pila se tekila jer to je njihovo piće. Inače, odnio sam im našu šljivovicu i moram reći da im se svidjela. Samo su se malo šokirali koliko je to jako piće, jače nego tekila,va nisu to očekivali – priča nam.
U travnju su se vjenčali i u Hrvatskoj, a posljednjih godinu i pol dana žive u Torčecu. Lupe je, kako ju odmila zovu, zbog ljubavi odlučila napustiti svoju domovinu i doseliti se u ovo malo podravsko selo. I rodila je u koprivničkoj Općoj bolnici. Davor je bio cijelo vrijeme uz nju kao podrška, ali i zato da bi bio komunikacijski most između medicinskih djelatnika i svoje drage.
– Na početku joj je bilo jako teško jer nikog nije poznavala, bila je više zatvorena u kući, a mene većinom nema jer radim po terenu. Bilo ju je strah da će joj se ljudi rugati zbog boje kože i njezine nacionalnosti. Nakon par dana je rekla da ona to ne može i da želi nazad. No eto, išli smo dan po dan i uspjela se prilagoditi. Uči jezik svakodnevno i mogu vam reći da puno razumije samo ne može još tečno pričati. Moja obitelj super ju je prihvatila, moja mama uči ju jezik i dobro se slažu. Nedavno je dobila i dozvolu za rad, a nakon pet godina će morati ići polagati hrvatski jezik pa će dobiti i državljanstvo. Rekli su u dućanu u Torčecu da bi mogla doći raditi i to je super. Išla je ona tamo na fakultet ali eto, veza na daljinu je zaista preteška tako da je odustala od škole, mada je bio plan da ostanemo dok ne završi – kaže Davor.
I dok smo mi s Davorom pričali, njegova Guadalupe nam je kimanjem glavom dala do znanja da nas zaista većinom i razumije. Otkrila nam je i kako joj se sviđa u Torčecu.
– Ljudi mi se sviđaju. Posebno to što je mirnije za razliku od tamo gdje dolazim, tamo je opasno. Ovdje se osjećam sigurnije, no dok nema Davora, onda se dosađujem. Lijepo mi je ovdje, ali mi je ipak ljepše u mojoj domovini – kazala nam je Lupita.
Upitali smo ju i može li nam reći koje riječi na našem jeziku poznaje pa nam je izdvojila nekoliko. Rekla nam je sramežljivo ‘Dobro jutro’, ‘Dobrodošli’, ‘Dobro večer’, ‘Dobar dan’, ‘Idem u dućan’…
Na pitanje zašto nisu ostali živjeti u njenom kraju, Davor nam je rekao da su plaće premale s obzirom na to koliko se očekuje od radnika da bude na poslu.
– Tamo je totalno drugačiji svijet od našeg. Opasnije je, već u šest ujutro navija se muzika po kućama, na ulici je buka… Znate i sami da ima puno droge, tih narko kartela… Ljudi su inače radišni, ali radi se po cijele dane za plaću od 500-tinjak eura. Nikako nam se to nije isplatilo. Tamo ne postoji srednji sloj. Ili si bogat ili si siromašan. Ovako po terenu ipak zaradim više, no opet ovisi koliko radim. Šef razumije kad mu kažem da bih želio ići doma, srećom. Znate, teško je sad kada imam obitelj, biti daleko od njih. Želja mi je da ipak još zaradim, da uspijemo srediti kuću u Torčecu. Hoće čovjek nešto stvoriti, a s našim plaćama je to zaista teško – kaže nam.
Lupitina majka je umrla prije otprilike godinu dana pa nažalost, unučicu nije uspjela upoznati. No, njezin otac te troje braće i tri sestre, jedva čekaju da ju upoznaju.
– Plan je da za Božić idemo tamo. Inače redovito komuniciramo preko Skypea. Lupitin otac bi jako htio doći i upoznati Podravinu. No, on je 70-im godinama, a put traje oko 26 sati i malo je prenaporno – kaže nam Davor.
I dok Davor opet na mjesec ili više ne ode od kuće, uživaju u svakom zajedničkom trenutku sa svojom djevojčicom Larissom, sretni što ih je sudbina spojila.
