Vani je ljeto, a pred vama na stolom je hladna, slatka lubenica. Znate kako je to? Pa vam kapa po majici, po hlačama, ni pet ubrusa nije dosta… Mnogima jedna od najdražih poslastica dolazi i odlazi sezonski, baš u ljeti, baš sad. I svi znaju da su slađe i sočnije one lubenice koje prodaju domaći ljudi uz cestu, nego one koje možete naći na policama velikih trgovačkih centara.
Baš takve slatke, velike i fine lubenice prodaje Emina Obranović (18) iz Javorovca, naselja u sastavu općine Novigrad Podravski. Smjestila se na glavnoj, državnoj cesti u Novigradu Podravskom, tik uz benzinsku u centru sela. Mudro, jer taman ljudi imaju mjesta za parkirati auto, odabrati lubenicu i otići dalje.
Njena obitelj usred Podravine uzgaja lubenice i dinje, a uspijevaju sjajno.
– Svake godine smo tu. Imamo polje lubenica od dvije rali koje nam daju oko 20 tona plodova. Narastu nam lubenice do 15 kilograma, prosječno su oko 10 kilograma. Ljudi najviše žele i odabiru one velike, teške. Uzgajamo i dinje, no one još nisu zrele – priča nam Emina dok nas kupci svako malo prekidaju u razgovoru i dolaze po lubenice, kucajući po njima.
Među ljudima vlada urbana legenda da lubenicu treba pokucati da bi se znalo kakva je, no mlada prodavačica otkriva nam da kuckanje nema nikakve veze. Zrelost lubenice gleda se po listićima na njenoj peteljci, kad se listići osuše, znači da je zrela. Malo se tad lubenica na polju pritisne rukama i ako kvrcne – savršena je.
– Nakucavaju nam lubenice, vele ‘ova je tvrda, ova je meka’. Onda kupe dvije i na kraju i sami shvate da kuckanje nije mjerilo, dođu drugi dan i priznaju mi da je ova mekša bila finija. Vjerni kupci vraćaju se svakodnevo, dolaze i po više puta na dan – govori nam nasmiješena prodavačica.
A ona je na svojoj poziciji gotovo svaki dan od 9 pa do navečer, do pol’ 10, do mraka. Roditelji joj po najmanje tri puta na dan dovoze nove ture lubenica, pun kombi začas se proda pa treba nova doza. Lubenice se ručno na polju beru svaki dan ujutro, ako ponestane, ide se i preko dana. Ne žele nabrati lubenice navečer pa ih ostaviti preko noći i prodavati dva dana, žele da su proizvodi svježi.
– Tata se bavi uzgojem lubenica već dugi niz godina, surađivao je s trgovačkim centrima, ali više ne, daju smiješnu cijenu. Sad ima u planu još proširiti proizvodnju. Pokušali smo prije s drugim povrćem, no sada imamo samo lubenice i dinje – kaže Emina.
I opet, svakih nekoliko rečenica prekida nas novi kupac. Koliko je Emina sjajna prodavačica vidjeli smo kad je jedan muškarac došao po lubenicu, odabrao ju, platio i – otišao bez nje. No, doviknula ga je pa kući nije otišao praznih ruku.
Jasno, na um nam odma pada Kristina Mandarina koju su proslavile mandarine. Mi u Podravini zato imamo Eminu. Pitali smo ju bi li voljela biti poznata kao Kristina Mandarina, na što je samo rekla ‘ako se desi, desi se’. Što vi kažete na Eminu?
