Predsjednica županijske Obrtničke komore Irena Kovačić uputila se na putovanje života. Camino de Santiago ili Put sv. Jakova dug je 810 kilometara i još se naziva Hodočašćem duše. Barem se tako zove knjiga koja govori o tom putu. Nebrojeno je mnogo ljudi propješačilo tu ogromnu udaljenost, a gotovo svi oni gledali su ga kao životnu prekretnicu. Život se tada dijeli na prije Camina i poslije Camina. Sve se lomi oko tih četrdesetak dana.
Koprivničanka Irena Kovačić prije nekoliko tjedana ušetala je u katedralu u Santiagu de Composteli u povijesnom dijelu grada. Njezino hodočašćenje do Santiago de Compostela trajalo je 31 dan.
– Prije par godina čitala sam neku knjigu o tom hodočašću i tada se ideja počela polako stvarati, a o odlasku na putovanje razmišljala sam tri godine. Čekala sam idealno vrijeme, jer ne mogu samo tako otići iz kuće na mjesec dana. Ove godine je Uskrs padao nešto kasnije, pa sam iz tog razloga odlučila da je sada pravo vrijeme – prisjeća se I. Kovačić.
Suprug joj je od početka najveća podrška i odmah je podržao njezinu ideju o odlasku na takvo putovanje, dok je roditeljima ta ideja malo teže pala.
– Komentari su bili svakakvi. Jedan prijatelj mi je rekao da bi trebala na psihijatriju, ali ja sam bila uporna. Što sam više o tome pričala, to su se više svi pomirili s time – priča nam kroz smijeh.
Dojmovi s putovanja se još uvijek sliježu, kako kaže, jer po dolasku kući je odmah uletjela u vrtlog obaveza i nije imala vremena o svemu u miru razmisliti i predahnuti. Sada joj se čini da je sve bilo kao u snu. Prebrzo je prošlo, ali bilo je predivno.
– Nisam imala nikakvih problema na putovanju, ni bolova, ni žuljeva. Susretala sam ljude sa svakakvim teretima i bolovima, pa sam se čudila još i više sama sebi kako nemam nikakvih problema – prisjeća se.
Kako kaže, ni u jednom trenutku nije imala apsolutno nikakvih tegoba ni problema, a nijednom nije ni pomislila da odustane i vrati se kući.
– Imala sam nekakav svoj proces. Svaki dan sam posvetila jednoj osobi. Prvih dana su tu bili moji klinci, suprug, roditelji, brat i meni neki važni ljudi. Ustvari sam se igrala, ajmo to tako nazvati. Interesantno je bilo promatrati što se događa u tom danu koji je namijenjen za određenu osobu. S bratom imam poseban odnos, jako smo bliski. Iako je između nas razlika osam godina, ja sam bila u nekim pubertetskim godinama i on me jako živcirao zato što je bio klinac. Baš taj dan koji je bio njemu posvećen, kad sam se probudila, cijelo vrijeme mi je nešto smetalo u gležnjači i onda sam shvatila da se radi o malenom kamenčiću koji me živcirao – priča nam kroz smijeh.
Irena i inače u svoje slobodno vrijeme najviše voli hodati po prirodi. Zadnjih godinu dana je počela hodati intenzivnije da bi se što bolje pripremila za taj put, a posljednjih dva mjeseca znala je hodati i po šest – sedam sati dnevno. Osim kondicije, jako je bitno nabaviti i dobru opremu, poput gležnjača, ruksak i stvari koje su praktične, a nisu teške.
Za to hodočašće postoji više ruta, a Francuski put, koje je izabrala Irena, je najstariji, najdulji i izvorni Camino. Upoznala je ljude iz cijelog svijeta. Na početku putovanja svaki hodočasnik dobiva putovnicu u kojoj skuplja žigove iz svih prenoćišta u kojima je bio. Na kraju putovanja na temelju tih žigova dobiva certifikat.
– Kad sam se vratila kući puno ljudi me pitalo jesam li našla ono što sam tražila. Ja zapravo nisam tražila ništa i nikad nisam o tome tako razmišljala. Došla sam do spoznaje da je Camino zapravo tražio mene. Na samom tom putu puno ljudi je tražilo moju pomoć. Možda i nisu toliko tražili, koliko sam ja davala. Ljudi su se znali naći u velikim problemima, stvarali su im se žuljevi, imali su velike bolove. Ja sam bila dosta dobro opremljena, imala sam punu torbu lijekova, čak sam i rezervni antibiotik nosila sa sobom, a ništa od toga nisam koristila, trošila sam samo magnezij i svaku večer sam si namazala noge s kremom za opuštanje mišića. Čim sam vidjela da nekoga muče žuljevi ili da ga nešto boli, pomogla bih – prepričava nam I. Kovačić.
Ljudi su ju na putu prozvali Majkom Terezom, jer je svima pomagala. Kasnije su joj stizale i poruke zahvale svih kojima je pomogla na putu i govorili su joj da im je njihov osmijeh bio dovoljan vjetar u leđa. Kako kaže, toga svega postanete svjesni tek kad dođete kući i poruke počnu stizati.
– Osvijestila me zapravo suprugova poruka. On mi je velika podrška, ali i uvijek se šali i pokazuje tu pažnju na neki svoj način. Kad sam stigla u Camino rekao mi je ‘Bravo mala, čestitam’. Dok je on to rekao počela sam se osvještavati i da je to zapravo nešto jako veliko – sretna je.
U katedralu je ulazila na Veliki petak i bila je velika gužva. Zadnji tjedan pred Uskrs Španjolci prakticiraju hodanje do Santiaga i zadnjih 100 kilometara hodočašćenja je njihova tradicija.
– Znala sam da ako dan završim u četvrtak, da ću doći u Santiago popodne za vrijeme najveće gužve. Napravila sam plan četiri kilometra u jednom predgrađu ostati i prespavati te ujutro ući u Santiago dok još nema gužve. To se pokazalo dobrom idejom, došla sam dok još skoro nikoga nije bilo. Kad dolaziš pred tu katedralu prožmu te emocije. Ulazila sam s jednom Koreankom i obje smo plakale. Stajale smo tamo sat vremena i dolazili su u to vrijeme ljudi koje smo sretale putem i oni koji su završili ranije od nas. Jako emotivno – prisjeća se.
Njezin ruksak težio je devet kilograma. Imala je samo osnovne stvari, a u to spada ručnik od mikrofibre, rezervna majica i hlače, specijalno donje rublje od mikrofibre, čarape bez šavova također od mikrofibre da se brzo osuši. U ruksaku je imala i jedne tenisice za slučaj da ju tenisice iznevjere.
Na putovanju postoji mogućnost da se ruksak prevozi od odmorišta do odmorišta, ali, kako kaže Irena, to nije to. Ona je hodala otprilike osam sati dnevno.
– Dok to sve prođe, čovjek shvati da mu zapravo ništa u životu ne treba. Osnovne stvari, hrana na koju možete računati, nešto za obući i to je to – zaključuje Irena.
Tijekom hodočašća smršavila je šest kilograma. Prvih par dana, kako kaže, zbog adrenalina nije imala preveliku potrebu za hranom, ali onda je ipak shvatila da mora nadoknaditi to što gubi.
– To putovanje se ne može s ničim usporediti. U jednom dijelu to mi je bio izazov, jer ja stvarno volim luksuz i lijepe hotele i uvijek bih prije izabrala neki komfor, a ovdje toga nema. Morate biti spremni na to da ponekad možda morate i vani spavati, ili u nekakvom štaglju, ali opet vi sebi možete uzeti i neki hostel, ovisi o vašem budžetu i razmišljanju. Ja sam htjela isprobati sve mogućnosti smještaja, poput Donativa u kojem imate jako skromnu sobicu, s puno kreveta na kat na kojima je samo madrac i spavate u svojim vrećama. To su hladni prostori jer Donativo se nema otkud grijati. Jedete ono što dobijete po tim odmorištima. To uglavnom pripremaju volonteri i onda im se ostavlja dobrovoljni prilog koliko tko može – prepričava nam Irena.
Cijene noćenja su uglavnom od pet do 15 eura. U predsezoni nema velike gužve, ali nisu ni sva odmorišta otvorena. Sezona počinje u svibnju i onda su sva prenoćišta uglavnom popunjena i velike su gužve. Za vrijeme sezone zbog velikih vrućina ljudi se moraju puno ranije probuditi, krenuti na put oko četiri – pet sati ujutro da bi stigli u odmorište do podneva i izbjegli najveće vrućine.
– Od 31 dana hodanja, samo četiri dana je bilo loše vrijeme, kiša i snijeg. Na jednoj planini je padao snijeg dok sam se penjala na nju, a dok sam se spuštala već je sijalo sunce. To su bila četiri godišnja doba u jednom danu – prisjeća se.
Na takvo putovanje, kaže, najbolje je ići sam. Dok si s nekom grupom, moraš pratiti tempo grupe, a ovako kad ti se hoda hodaš, a kad ne odmaraš.
Sad kad su se dojmovi polako počeli smirivati, Irena je zadovoljna i sretna što je to učinila. Kako kaže, sve bi i ponovila.
