Dokolicu danas uglavnom popunjavamo surfanjem po internetu, prelistavanjem naslovnica društvenih mreža ili kopanjem po nepreglednim popisima serija na Netflixu. Svatko ima svoje, rekli bismo. No, potpuno je jasno kako smo sve dalje od prirode, reći će neki – otuđili smo se. Jedni od onih koji održavaju kakvu-takvu društvenu ravnotežu u kontekstu raznolikosti hobija jesu ribolovci, entuzijasti koji sate i sate provode uz vodu. Strpljivo, strpljivo, strpljivo, dok ne zagrize.
Pripadnici ove gotovo supkulture jesu Podravci Ivan Špoljar i Petar Šenica. Ivana su pecanjem zarazili tata i djed, kada je imao svega pet godina. Petra je, pak, opčinjenost i ljepota borbenosti riba osvojila na koprivničkoj manifestaciji Ribolovci svome gradu, kamo su ga odvele mama i baka. Ondje je, prisjetio se, ulovio prvu ribu – dva kilograma teškog šarana.
– Ribolov je opuštanje živaca uz zvukove prirode koja okružuje rijeke i jezera, uz cvrkut ptica, divljinu, zvuk signalizatora… – govori Ivan, a Petar se slaže, dodajući kako je u pitanju puno više od običnoga sporta.
– Bijeg od svakodnevice. Svaka osoba trebala bi imati nešto svoje, u čemu se osjeća slobodno i ispunjeno. Zdravije je i korisnije biti u prirodi nego vrijeme provesti buljeći u mobitel, zatvoren u četiri zida – smatra Petar.
“Ako nešto voliš i u tome istinski uživaš, nije skupo.”
Iako ga poslovi oko poljoprivrede trenutno sprječavaju u redovitom odlasku na vodu, Ivan nabraja kako rado posjećuje Dravu, jezera Čingi Lingi i Čambina pa i Ješkovo i Drnić. Petrove ribolovne destinacije – a voli C&R režim, odnosno ulovi i pusti – jesu jezero Autoput 2 (Zerp), Loka 1 Sigetec te jezero Ribnjak kod Šoderice.
– Takve vode imaju najviše potencijala što se tiče ribljeg fonda i budućnosti koju ostavljamo za sljedeće naraštaje mladih ribolovaca – vjeruje Petar.
Suglasni su i kada treba odgovoriti na pitanje o kvaliteti voda u Koprivničko-križevačkoj županiji.
– U odnosu na druge županije, naše su vode bogate. Dobro napreduju iz godine u godinu. Ali, po meni, moglo bi se izvući još više – vjeruje Ivan.
– Naša ribolovna zajednica jedna je od najbogatijih glede broja ribolovnih voda kojima gospodarimo, uključujući Dravu i Muru s njihovim pritocima. Možemo parirati mnogo bogatijim i razvikanijim županijama – uvjeren je Petar čiji je favorit jezero Autoput 2.
Dok mu, s jedne strane, nije toliko bitno na kojoj vodi peca, Ivan veli da mu gušt čini loviti šarane i amure. Inače, ponajprije traga za bijelom ribom i grabežljivcima. Petar je isključivo šaranaš. Opredijelio se, kaže, za taj tip ribolova, s time da mu nije strano uzeti varalicu i prevariti riječnog smuđa ili štuku.
– U većini svojih ribolova koristim se štapovima Greys Prodigy dužine 13 ft i snage 3,5 lb te rolama Shimano BBLC ili Ultegrama XTC Ci4 14 000. Jedan komplet od štapa i role iznosi oko 500 eura. Ako nešto voliš i u tome istinski uživaš, nije skupo. Netko kupi PlayStation, a ja ribički pribor, svatko ima svoju strast – sasvim razumno napominje Petar.
– Ovisi o vrsti ribe na koju idem. Onaj tko se bavi ribolovom zna da se o cijeni ne raspravlja jer je, općenito, ribolov skup sport. Naravno, ovisi bavite li se rekreativnim ili natjecateljskim – slaže se, opet, Ivan.
Kako izgledaju ribička natjecanja?
Iako su naši sugovornici potvrdili kako je ribolov aktivnost kojom se, zapravo, opuštaju, postoje i natjecanja koja obojica pohoda. Ona, prema Petrovim riječima, uključuju adrenalin, napetost i neizvjesnost usko vezanu uz lijepa druženja i sklapanje prijateljstava.
– Moje prvo natjecanje bilo je na samome početku bavljenja ribolovom. Nastupio sam na društvenom natjecanju u Gabajevoj Gredi 2010. godine. U kategoriji juniora, tehnikom udicom na plovak, osvojio sam prvo mjesto – vraća se Petar u prošlost, dodajući kako je pet posljednjih godine posjećivao natjecanja šaranskog ribolova.
– Šaransko natjecanje većinom traje 48 sati. Start je u petak u 12 sati, a završava u nedjelju u 12 sati. Lovi se po danu i noći, neprestani ribolov. Po ekipi, koju čine dva ili najviše tri ribolovca, koriste se četiri štapa. Ulovljena riba stavlja se u posebne čuvarice namijenjene čuvanju riba do dolaska suca koji je važe. Natjecatelji je neozlijeđenu vraćaju u jezero te ekipa koja ima najveću kilažu od zbroja svih ulovljenih riba nosi pobjedu – objasnio nam je Petar kojemu je 2020. godina rezultatski bila najuspješnija jer je sa svojom ekipom osvojio četiri prva mjesta te jedno treće, i to na Međužupanijskom šaranskom kupu, u konkurenciji najboljih hrvatskih ekipa.
Ivan nam je naveo kako je sudionik šaranskih kupova, županijske šaranske lige, pojedinačnih, društvenih i prologic natjecanja.
– Natjecanja traju 48 sati, neka i dulje. Lovi se četirima štapovima, boduju se šaran i amur najveće ukupne kilaže ili tri najveće ribe, ovisi o organizatorima. Svakome je cilj biti među prvima, tako i meni. Osvajao sam medalje i pehare, ima tu zlata, srebra i bronce do statua najveće i najmanje ribe sa šaranskih kupova – svjedoči Ivan.
Otkrili su nam svoje najveće ulove!
Pojam lovačke priče konotira djelomičnu ili potpunu laž, nešto što će se ispričati kako bi se druge impresioniralo. Mogli bismo, nasuprot toga, etablirati sintagmu ribičke priče koju sadrži valjda svaki razgovor onih koji vole nasamariti životinju i štapom je izvući iz vode. Tko je ulovio veću i težu, s kojom se borio boktepitaj koliko vremena? Pa, Ivan nam je otkrio kako je njegov najveći ulov bio šaran težak 27 kilograma, ulovljen prije tri godine na šaranskom priboru na jezeru Drnić. Uspješan je bio i Petar čiji je šaran iz Zerpa težio 21,30 kilograma, dok je na istome jezeru savladao soma od 20,30 kilograma.
– Obje ribe ulovljene su na bojlu, mamac na koji sam jako ponosan. Radim ga samostalno od raznih vrsta brašna i drugih tekućih i praškastih dodataka. Naravno, ne mogu u detalje, jer to je tajna mojega uspjeha – tajnovit je, uz smijeh, Petar.
Aplikacija mRibič izazvala je polemike, evo što o njezinu uvođenju kažu naši sugovornici.
Prošle je godine – kako u svemu, tako i ovdje – pandemija koronavirusa ostavila traga na ribolovu. Natjecanja, koja nerijetko privuku velik broj sudionika, bila su zabranjena. Vode su mirno stajale, ribolovni pribor počivao je u kutu garaže ili na ormarima spavaćih soba. Iako, što kaže Petar, nikoga ne bi ugrozili, nisu im dozvolili posjećivanje jezera i rijeka.
Bilo kako bilo, ti su dani manje-više prošlost. Ono što je, međutim, ispred njih jest upotreba aplikacije mRibič.
– Radi se o mobilnoj aplikaciji čija je prvobitna namjena lakše praćenje popisa ulova koji su dosad ribolovci upisivali u kartone. Tom se aplikacijom uvelike olakšava rad ribočuvarske službe koja, nažalost, i ovako ima pune ruke posla. Sada mogu lakše pratiti što se događa na našim vodama – pojasnio je Petar.
U svakome od odgovara Ivan i Petar do ovoga su se trenutka potpuno složili. No, mišljenja im se razilaze u vezi aplikacije koja je izazvala polemike u ribičkim krugovima jer je, očito, nužno imati pametni telefon. Pritom, i jedan i drugi imaju dobre argumente u branjenu stavova.
– Ta je aplikacija više za mlađe generacije, tj. modernije koje su, naravno, odrasle uz računala i mobitele. Puno je starijih ljudi koji se ne znaju služiti mobitelima i računalima, a vole i idu u ribolov – misli Ivan.
– Uvijek nešto nekome smeta, toga je bilo i bit će. Ne može se baš svima udovoljiti. Tehnologija, kao i sam ribolov, idu naprijed. Zašto si ne olakšati i prilagoditi se – pita se Petar, također sasvim logično, kao i Ivan.
Ivan i Petar uživaju potporu obitelji koja razumije zašto ih ponekad danima nema kod kuće.
Ribolov nije imun na godine. Mijenja se, kao što smo shvatili kroz razgovor s Ivanom i Petrom, prilagođava. Nije kao što je bilo nekada, u to su sigurni.
– Kada sam počeo, lovio sam na ljeskove štapove i slagao plovke od kinder jaja. Sada čovjek ne stigne pratiti trendove, svake godine sve modernije – tvrdi Ivan.
– Dosta se toga promijenilo, pokušat ću to opisati iz moje perspektive šaranaša. Kada sam krenuo s ribolovom, nismo našoj zajednici imali nijednu vodu pod režimom C&R. Danas se tome pridaje velika pažnja, pa imamo četiri takve vode koje su za nas šaranaše jako važne. Volimo uloviti što veći broj riba. K tome, ako su velikih proporcija, savršeno. Do toga se može jedino pravilnim gospodarenjem i vraćanjem ulovljene ribe natrag u jezero kako bi ona ponovno rasla i razvijala se, tako je možemo uloviti veću, jaču i ljepšu, slikati se s njom, izvagati je i neozlijeđenu vratiti kako bi to zadovoljstvo osjetio sljedeći ribolovac – mišljenja je Petar.
Dečki su spomenuli kako natjecanje može trajati 48 pa i više sati. Za članice i članove obitelji vjerojatno cijelu vječnost. Pa tome nema kraja, nesumnjivo misle.
– Kada me obitelj ne bi razumjela, kada ne bih imao njihovu podršku, sigurno ne bih toliko dana provodio na vodi i takmičio se – siguran je Ivan.
– Trebalo im je kako bi se priviknuli na to da me ponekad nema tri-četiri dana, većinom kad je natjecanje. Ali, sada me razumiju i podržavaju u potpunosti. Usprkos tome, pokušavam ne izbivati kada su važni događaji poput godišnjica, rođendana ili velikih blagdana. Obitelj je uvijek na prvome mjestu – priča Petar.
Podijelili su se, za kraj, i oko toga vole li jesti ribu. Ivan je obožava, Petar baš i ne.
– Riba je zdrava, rado je pripremam na više načina. Kuham fiš paprikaš ili je pečem u ulju. Najviše preferiram dravsku ribu jer je odlične kvalitete i nema okus i miris po ulju – zaključuje Ivan.
– Riba mi nije najdraže jelo, više sam za konkretne stvari. Ulov rijetko nosim doma. No, kuhati obožavam. Moj riblji specijalitet jesu smuđ ili štuka dobro napacani dan prije, uvaljani u kukuruzno brašno i ispečeni u dubokom ulju – objašnjava Petar, privodeći razgovor kraju.
