Ponositim držanjem i uzdignutom krijestom pijetao se postavlja kao kralj među domaćim životinjama podravskog seoskog podneblja. Kao jedna od najčešćih životinja u dvorištima ravničarskog kraja, bogate simbolike, zabilježen je kao prepoznatljiv i upečatljiv motiv slika podravske naive.
Pevec s knjigom (1968.) otkriva još jednu veliku tematsku preokupaciju autora. Pozadinske planove ispunjava tipičan prizor ravničarskog plavnog podravskog krajolika. U planu koji prethodi u središte kompozicije smješta se izolirani otok na kojem pralje vrijedno rade. No, glavni motiv pomiče se blago ulijevo i smješta se u prvi plan prikazom pijetla bogato ukrašenog perja u žarkim crvenim i izuzetno kontrastnim, ali i dalje realno utemeljenim, crnim tonovima. Pod nogama stoji otvorena knjiga s pjesničkim upozorenjem/aforizmom kao utjecanje za Božju pomoć i zaštitu od loših ljudi i bolesti. Ilustracija u knjizi otkriva Isusa pod križem, odnosno segment Kristološkog ciklusa koji će ga intenzivno okupirati od kraja 1960-ih godina, s posebnim naglaskom na prikaze Kristove muke. Posljednja večera (1968.) smjestit će se u zlokoban šumski krajolik ogoljelog drveća isprepletenih grana koje djeluje kao da bi svaki čas mogle oživjeti.
Njihova tmina ili (neprirodno) istaknuta bjelina u kontrastu je s živim, eksplozivnim koloritom prikazanih figura Krista i apostola koji su pod budnom zaštitom evanđelista u tetramorfu (pri čemu sv. Mateja simbolizira anđeo, sv. Marka krilati lav, sv. Luku bik, a sv. Ivana orao). Ilustrirana knjiga u ovom je prizoru naznaka onoga što će kasnije zavladati čitavim kompozicijama, a što su kritičari prepoznali kao svojevrsni prikaz Biblie pauperum (Biblije siromašnih), ilustrirane Biblije koja je nekad služila siromašnom seoskom i ladanjskom kleru, a Večenaju pruža podstrek da svoje suseljane kroz ilustracije upozna s podudaranjima i značenjskim paradigmama iz Starog i Novog zavjeta.
Pevec na obedu (1972.) „živa“ je, dinamična i razigrana kompozicija također zahvaljujući bogatstvu raznolikih toplih tonova koje se sažimaju u pijetlovom perju koji širom rastvorenih krila kukuriče i budi život sela u pozadinskim planovima. Tipično podravske atribute mrtvih priroda (kruh, prga, vrč s vodom) susrećemo i u Pevcu iz 1977. godine u vlasništvu Podravke. Ovoga puta Večenaj svoga kicoša opet smješta unutar kompozicije mrtve prirode, ostajući pritom vjeran tipičnom agresivnom koloritu koji dinamizira inače uobičajeno mirni ton mrtve prirode. Unatoč tonskom bogatstvu, boje se ovdje preobražuju u tamnije, ozbiljnije, metaforičke, bliže metafizičkim tumačenjima.
„Razrada“ ove teme vidljiva je u Sivom pijetlu na crvenoj draperiji (1976.) gdje se ponavlja sličan kolorit i prikaz pijetla kojem se u pozadini osim uobičajene seoske svakodnevice pridružuje i prikaz groblja, mnoštva križeva radi kojih kompozicija odiše tjeskobnim raspoloženjem, zlokobnom atmosferom, zlogukom tminom u kojoj prepoznajemo očiti zaokret u odabiru tema, ali i gradnji kompozicija.
Iako po detaljima i određenim simbolima prepoznajemo da se scene iz života Krista nalaze u Podravini, ustvari je riječ o svevremenskim i sveprostornim scenama, scenama koje se odvijaju izvan i unutar svakog vremena i prostora – one su univerzalne i uvijek primjenjive i dojmljivo snažne. Isus raspeti (1975.) u scenografiji plavičasto-tirkiznog osvjetljenja dramatičan je, surov, ali i umirujući. U prikazu blago prozirnkaste plavičaste linije koja prati obrise raspetog tijela otkrivamo duhovno tijelo koje napušta fizičko – moćan prikaz koji ostavlja bez teksta, ali i umiruje jer znamo da će to „novo“ tijelo ipak nastaviti živjeti. Naglašeno izdužene proporcije, naglašeni dijelovi fizionomije sapetog tijela dodatno su istaknuti koloritom od životno crvenoljubičastih tonova do sivih na ruci koja odumire ili krvavo crvenih na zgrčenim nogama. Dramatičnost je dodatno naglašena kontrastom s jarkim bojama simboličkog drveta-raspela (raspelo se pretapa u „živo“ stablo!) te tirkizne pozadine u kojoj naslućujemo tek detalj podravske arhitekture.
Deformiranje proporcija nastavit će u prikazu Raspeća (1974.) gdje je raspeti Krist transformiran u tanke izdužene forme u kojima se kreativnost i inventivnost u potpunosti oslobađaju, dišu punim plućima i stvaraju nove, vlastite kanone unutar uspostavljenog stila naivne umjetnosti. U dramatičnom prizoru nabijenom simbolikom razapetost izmučenog tijela na razgranatom drvetu umjesto na križu doprinosi desakralizaciji prizora, lokaliziranju priče i stvaranju bliskosti koja se istovremeno poništava negiranjem prirodnih proporcija. U scenografiji ljubičastog neba i neobičnog osvjetljenja dramatičan, surov prizor uzdiže se iznad sfere svakodnevnog, podudarajući se s bojom korizmenog ruha u Katoličkoj crkvi, a simbolički se vezujući uz „ravnotežu između neba i zemlje, osjetila i duha“ .
Isti tip formalnog oblikovanja zadržava i u Golgoti ili u ingenioznom triptihu s prikazima Rođenja, Smrti i Uskrsnuća Kristova. Kako bi nam ipak bilo jasno da je i dalje riječ o autodidaktu iz Podravine u prikazu Uskrsnuća smješten je mali pijetao – simbol buđenja, novog života, pa i Podravine, a kasnije i naive općenito. Pijetao će nastaniti u zastrašujući prizor Četiri jahača apokalipse, možda i najboljeg autorova ostvarenja. „Na bijelom konju jaše Pobjednik i nosi luk u ruci. Na crvenom je Rat, jahač pronosi mač, izazivlje na pokolj. Na vrancu stiže Glad, u ruci joj vaga. Na blijedu zelenkastu konju propinje se Smrt, obilježena nemilosrdnom kosom.“1 Prizor je to koji ledi krv u žilama. Likovi bez trunke humanosti pretvaraju se u tanke prijeteće fizionomije. Ljudski trag sadržan je tek u donjem lijevom kutu slike s prikazom uznemirenih ljudi u selu. Desno je propeti orao (Kristov atribut, utjelovljenje najvećeg božanstva), obojen u ljubičasto – boju „tajne, utjelovljenja ili barem preobrazbe (Isus Krist nosi istu boju tijekom muke, tj. onda kad u sebi sjedinjuje Čovjeka i Duha nebeskog)2 – hoće li nas spasiti? Budućnost naša otkriva nam crni scenarij – uništenja, smrti i nestanka… No, istovremeno s ovim apokaliptičnim vizijama nastaju i slike vedrih tonova s početka naše priče, živog kolorita, lirske meditacije uz obavezan groteskni pomak dajući naslutiti vedrije dane – uz vedrinu duha i podrugljivog humora. Ivan Večenaj preobratio je prototipove naivne umjetnosti te stvorio nove – u tipologiji, florealnoj morfologiji, motivici, mediju svjetla, proizvoljnosti i izražajnosti boje. U slobodi forme zrcalio je slobodu vlastitoga duha. Njegove poruke i opomene i danas su aktualne. Učimo iz njih na vrijeme.
Piše: Helena Kušenić
1 Škunca Adriana, Ivan Večenaj, Art studio Azinović d. o. o., Zagreb, str. 144.
2 Chevalier, Jean: Gheerbrant, Alain, Rječnik simbola, KIC i Jesenski i Turk, Zagreb, 2007., str. 398.
