Pandemija kojoj smo svjedočili, pa i društveno-političke nestabilnosti koje nam iz dana u dan mijenjaju pogled na sve što nas okružuje, dovele su do toga da sve više ljudi razmišlja o svojevrsnoj samoodrživosti te stvaranju nekog svog kutka u kojem ovisnost o vanjskim utjecajima ne postoji.
No, postoje ljudi kojima sve te društvene promjene nisu bile potrebne kako bi takav pogleda na svijet izgradili. Upravo je jedna od njih 30-godišnja Koprivničanka Iva Pintarec čija priča svakako odskače od ustaljenih normi i daje jedan slobodniji pogled na život, u svakom slučaju inspirativan, ali i za mnoge još uvijek neobičan.
– Išla sam u gimnaziju, nakon čega sam upisala fakultet socijalnog rada kojeg sam i završila. Odmah nakon fakulteta otišla sam volontirati u internacionalnu organizaciju Warkaway pomoću koje je moguće pronaći mjesto za volontiranje po svojim preferencijama i to u različitim dijelovima svijeta – započinje nam svoju priču Iva.
Prvo putovanje – Portugal i Maroko
– Na prvo putovanje krenula sam s prijateljicom i to tako da smo otišle na Google maps i prstom je svaka označila na koji dio svijeta ćemo ići, a dogodilo se da smo pogodile istu destinaciju, Azori, otočje u Atlantskom oceanu koje pripada regiji Portugala – govori nam.
Pokazat će se kasnije kako ih je ovaj slučajan odabir lokacije odveo do Portugala, Švedske i Maroka. Za njihov rad bio im je osiguran smještaj i hrana, a pored posla za koji su bile zadužene imale su mogućnost i same stjecati znanja i vještine, poput gradnje kuće.
– Gledale smo što bi mogle spojiti s tim, pa smo prvo krenule u Portugal gdje smo putem Warkawaya pronašle dečka koji živi na brdu, te je u zajednici sa 17 ljudi kupio dio na tom brdu i počeo graditi kuću. Njemu smo se javile i pozvao nas je da dođemo kod njih i pomognemo izgraditi kuću u kojoj će živjeti. Bilo je to predivno iskustvo, živjele smo nekih deset dana u kućici na drvu, bez signala, u totalnoj prirodi – priča nam Iva.
Dodaje kako su se tamo okušale u različitim poslovima, gradile odbojkaško igralište, radile sa strojevima za obradu drva, da bi se nakon tih prvih deset dana zaputile u Maroko.
– U Maroku smo djecu učile engleski jezik, a zauzvrat smo također dobile smještaj i hranu – kaže nam Iva.
– Na otočju Azori smo preko aplikacije Couchsurfing pronašle smještaj kod dečka koji tamo ima brod, pa smo spavale na brodu. Bio je to brod od nekih 12 metara, što je zapravo malo za nas četvero koji smo tamo bili, ali bilo nam je to odlično iskustvo – opisuje nam Iva.
Pitamo Ivu kako su njihove obitelji reagirale na ovu avanturu, pa nam kroz smijeh govori kako mama puno toga ne zna.
– Naravno, zna mama puno toga, ali iskreno ne treba sa svojima dijeliti sve informacije, jer se stvara strah koji je potpuno nepotreban – kaže nam Iva, pa nastavlja.
– Ja strah nigdje ne osjećam, a najzanimljivije je da sam nakon tog putovanja najveći strah osjećala po povratku na zagrebački kolodvor. Bilo je tada već oko dva sata ujutro, pa smo još neka dva sata trebale pričekati sljedeći vlak za Koprivnicu. Odmarale smo se na klupicama na kolodvoru, a prišla su nam neka dva muškarca koji su imali čudna pitanja. Isto nam se dogodilo i nešto kasnije u pothodniku. Tada sam pomislila upravo to, kako mi nije bilo strah u Maroku, Portugalu, a sada me je zapravo kod kuće strah – pojašnjava.
Dodaje kako je razlog vjerojatno u tome što kada ode negdje daleko od svog doma, osjeća kako je drugačija i otvorenija na tom putovanju, nego kod kuće.
– Spavali smo u kućici na drvetu, ali tamo nisam pomislila da bi me nečeg trebalo biti strah – kaže Iva.
Nakon tog zanimljivog putovanja Iva je odlučila pronaći posao, a sljedeća destinacija koju je poželjela je neki od naših otoka.
– Zanimljivo, nakon što sam počela planirati zaposlenje, nekoliko dana nakon toga nazvala me mama od prijateljice i rekla mi da na otoku Rabu traže socijalnu radnicu – govori nam i dodaje kako se odmah zaputila tamo.
– Radila sam na Rabu godinu dana, došla sam tamo sama, nisam znala kamo idem, a dobro je bilo što sam imala plaćen smještaj. Nakon tih godinu dana shvatila sam da rad u takvom sustavu možda ipak nije za mene i odlučila sam se vratiti kući – kaže nam Iva.
Putovanje u Meksiko
Nakon povratka, dva mjeseca bila je kod kuće, a onda se zaposlila u Centru za pružanje usluga u zajednici Svitanje, no ubrzo je uslijedio poziv prijateljice koja se pripremala za put u Meksiko.
– Mislila sam tada zašto me sada zove, a upravo sam si ovdje sve posložila. Barem sam tako mislila, no uzela sam kompletan godišnji odmor koji sam mogla i otišle smo u Meksiko – opisuje nam te trenutke.
– U Meksiku imamo prijateljicu koju smo upoznale kada je ona boravila u Hrvatskoj. Ona nas je pozvala da dođemo kod nje, a cilj nam je bio da obiđemo Meksiko i da budemo u zajednicama koje povezuje joga, sviranje, pjevanje, ples i tako smo i radile – opisuje nam te dodaje da su kod prijateljice boravile samo dva dana, a ostatak su zajedno išle po Meksiku, uglavnom njenom južnom dijelu.
– Meksiko je prekrasan, a kako ne volim putovati turističkim rutama jedan dan nismo imale smještaj. Iako pomisao da se bliži noć u Meksiku, a nemaš smještaj zvuči malo ludo, nas je cijelo vrijeme pratila neka dobra energija, pa bi smještaj uvijek pronašle – govori nam Iva i spominje nezgodu s trovanjem hrane koje joj je pročistilo cijelo tijelo i prouzročilo tri dana mučnina.
– To je jedno mučno iskustvo, ali ono lijepo je druženje s tridesetak kitova i kornjačama koje smo išli gledati turističkim brodićem – kaže Iva.
Govori nam kako je nakon povratka iz Meksika definitivno shvatila da joj ne odgovara ustaljeni ritam od osmosatnog radnog vremena, te je nakon sljedeća dva mjeseca otišla iz Svitanja.
– Planirala sam otići na more raditi na sezoni, ali sam na kraju uzela šator i krenula sama putovati po Dalmaciji – govori nam Iva.
– Prvo sam ponovno otišla na Rab gdje imam jako dobrog prijatelja, pa smo nas dvoje s Raba otišli u Istru, pa sam posjetila prijatelje u Splitu, pa prijateljicu na Korčuli. S Korčule smo nas dvije otišle u Zagreb gdje sam završila Art terapiju, pa se vratila u Koprivnicu na tatin rođendan, a onda nastavila putovanje po obali – u jednom dahu opisuje nam Iva.
Nakon što je završila u kampu na Murteru, jedno je vrijeme radila na brodu, da bi se nakon te ljetne avanture ponovno vratila u Koprivnicu.
Kampiranje na Velebitu
Iz njezinih objava na društvenim mrežama vidljivo je kako je njena destinacija i Velebit, pa smo pitali Ivu u kojem je periodu tamo bila.
– Velebit je moja česta destinacija, tamo odlazim sa spomenutim prijateljem s Raba. Na Velebit uzmemo jako puno hrane, kao da ćemo biti deset dana. Do podnožja se dovezemo autom, a onda hranu, šator, glazbene instrumente i svu opremu nosimo gore – ponovno nam kroz smijeh opisuje Iva.
Dodaje kako nakon što pronađu mjesto za kamp, iako ne zna smiju li uopće to raditi, tamo ostanu nekoliko dana.
– Dio vremena provedemo u planinarskim skloništima, gdje smo jednom radili pitu s jabukama s obzirom na to da tamo postoji peć i sva oprema. Naišla je tada skupina planinara kojima smo pokazali gdje je bunar s vodom, ponudili im kavu i pitu, a oni su nas pitali mogu li se slikati s nama, misleći da mi tamo živimo – jedna je od zanimljivih anegdota koje je doživjela.
– Na Velebitu smo tako bili već desetak puta, a sjećam se kada smo prvi put trebali prespavati da uopće nisam spavala. Cijelu je noć nešto šuškalo i lupalo po šatoru, da bi ujutro shvatila da je to vrećica koja je ostala vani i koja je tako na vjetru lupala u šator – kaže nam.
– Kasnije sam se naviknula na zvukove, jer se u sumrak sve životinje probude i to su zvukovi za koje misliš da si gotov. No, shvatila sam da ako se u prirodi ti dobro ponašaš, ako ti nikoga ne plašiš i nisi nametljiv, da će sve biti u redu – pojašnjava nam Iva i dodaje kako je Velebit za nju poseban, a kako je prostran, vjeruje kako će mu se još dugo vraćati dok ga barem djelomično ne istraži.
Zanimalo nas je i kako s pozicije cure gleda na higijenu u takvim situacijama.
– Čini se da nisam baš tipična – govori nam kroz smijeh, pa nastavlja.
– Kada sam u prirodi, kao da se toliko i ne znojim ili imam potrebu za puno pranja. Ne šminkam se već jako dugo, a u prirodi su stvari dosta jednostavnije, okupaš se u rijeci ili u moru, dok naravno uvijek negdje nekoga poznaš, pa higijenu obaviš kod nekoga – opisuje nam.
– Na putovanjima sam shvatila koliko nam zapravo malo treba. Netko će si kupiti šminku ili nove tenisice, a ja gledam kuda ću sljedeće ići – govori nam Iva.
Hobiji, “hippie komune”, art terapija
Kada se vratila u Koprivnicu shvatila je da sve zbog čega odlazi u druge krajeve može probati dovesti ovdje.
– Prva je bila radionica instrumenta djembe, no došlo je više ljudi iz okolnih gradova nego iz Koprivnice – kaže nam i pojašnjava kako je svjesna da na tome treba raditi i da će se s vremenom više ljudi zainteresirati za tu aktivnosti.
Ranije nam je kroz razgovor spomenula art terapiju, pa smo zamolili Ivu da nam pojasni o čemu se radi.
– Art terapija je terapija u kojoj kroz kreativno izražavanje mi izražavamo našu dušu. Tijekom procesa imamo puno različitih art rekvizita, poput vodenih boja, tempera, gline, instrumenata. Svatko bira rekvizit koji osjeća da treba koristiti, netko svira, netko slika, glumi, a važno je da se ne mjeri kvaliteta onog što se radi, već je važno da kroz to izrazimo ono što osjećamo. Na kraju procesa uz određena pitanja koja se postavljaju povezujemo se s našim stanjem i osjećajima i to je jako moćan proces nakon kojeg se osjećate ispunjeno i posloženih misli – pojašnjava nam.
Također, još jedna zanimljivost koja se spominje u njenoj priči su takozvane zajednice.
– Da, “hippie komune” rekli bi neki – smije se Iva.
– Ta priča je jako prirodna i organska, a događa se kad jednom klikneš s nekim ljudima koji ne žele biti dio sustava, koji žele raditi na sebi, stvarati nešto iz zemlje, saditi voće i povrće i možda živjeti od toga. Meni je želja jednom živjeti u takvoj zajednici, ali imam i želju imati svoju kuću u prirodi – govori nam Iva.
– Kada me netko pita kako takve zajednice izgledaju, moram reći da to nije ništa posebno, osim što se stvari rade kako su se nekada radile. Okupimo se, pa zapalimo vatru i pečemo kestene, runimo kukuruz, sadimo povrće, sviramo, pjevamo i plešemo. Ne volim izlaziti u disco i slične zadimljene prostore, pa je ovo nešto drugačije u čemu se osjećam dobro – opisuje nam Iva.
Iako je svjesna kako će si mnogi postaviti pitanje kako uspijeva realizirati brojna putovanja i naravno od kuda joj financije, Iva ima jednostavan odgovor.
– Ja posljednjih desetak godina stalno nešto radim, od branja borovnica, pranja stakla na benzinskoj, radila sam u Kino Europa, u Americi sam radila dva ljeta. Ono što je najbitnije, ja si ne kupujem novu odjeću, ne trošim na te neke stvari, dobra mi je i jakna iz second hand-a, a tako mi ostane više novca za putovanja – kaže Iva.
Dodaje kako je velik dio njenih putovanja baziran na volontiranju za koje se dobije smještaj i hranu, pa putem aplikacija kao što je Couchsurfing na kojima ljudi razmjenjuju smještaj, pa je i ona ugostila neke putnike iz cijelog svijeta.
– Također, priroda je besplatna, a moja su putovanja često povezana s prirodom, tako da niti tu ne treba puno novaca. S druge strane, karte za avion danas znaju biti jako jeftine, pa možete doći na drugi kraj svijeta vrlo lako – kaže na kraju ovog inspirativnog razgovora naša sugovornica.
Na kraju možemo zaključiti kako Iva definitivno uživa u životu i živi ga kako se voli reći, punim plućima. Dok većina nas više puta razmisli o svakom svom sljedećem koraku, Ivu vodi neka intuicija koja ju već do sada odvela na različite strane svijeta i obogatila ju znanjem koje se ne može kupiti.
Stoga, neka i vama ovo bude inspiracija, otpustite kočnice i kako je vrijeme donošenja novih odluka, donesite neku najbolju za sebe.
