Uzgajivači bobičastog voća u Podravini u normalnim bi godinama početkom srpnja berbu već privodili kraju, a moguće se i od nje odmarali, no ove je godine situacija drugačija i u voćnjacima se radi punom parom.
Da je tome tako potvrdili su nam uzgajivači tayberrija iz Koprivničkih Bregi, obitelj Halaček. S ovim križancem kupine i maline, nazvanog po rijeci Tay u Škotskoj, Halačeki se bave već punih sedam godina, no tek su nedavno službeno registrirali svoj OPG i primili se proizvodnje na veliko.
Početak njihove priče seže u godinu 2014. kada su krenuli u suradnju s koprivničkim OPG-om Ivana Grošeka, poznatim po proizvodnji tayberri vina.
– Na njegov nagovor smo krenuli pred sedam godina sa svega 500 sadnica, a sad ih imamo oko 2500 komada. Dogovor je bio da mu uzgajamo sirovinu za vino i likere i to i sada tako funkcionira, iako mi sada već imamo tolike količine da on ne može sve što uzgojimo i otkupiti pa smo pronašli novo tržište – veli Zlatko Halaček, idejni začetnik obiteljskog biznisa.
Halačeki su OPG registrirali na sina Darija koji je dijete s posebnim potrebama i ne govori.
Dario je do početka pandemije bio zaposlen kod Grošeka, no kako je svima loše išlo, morao ga je otpustiti. Tako su Halačeki odlučili da će otvoriti OPG kako bi sinu osigurali budućnost, ne bi li on danas, sutra mogao živjeti samostalno od svoga rada.
OPG otvorili bez kune poticaja
Zanimljivo u cijeloj priči je da su OPG otvorili bez ijedne kune državnog poticaja ni ičije pomoći, sve su napravili vlastitim sredstvima.
– Dario je radio i ulagalo se za sve što je trebalo iz njegove plaće. Da bi dobio poticaj moraš imati minimum hektar nasada, ali nije isto imati hektar pšenice ili voćnjaka. To nismo imali pa nismo mogli ni dobiti poticaje – objašnjava.
Danas pod tayberrijem imaju 5500 kvadrata. Uz to, zasadili su 1000 kvadrata malina te po stotinjak kvadrata kupina i isto toliko kvadrata ribizla. Sve te sorte bobičastog voća trenutno sade za vlastite potrebe, no s tendencijom da i oni jednog dana prerastu u ozbiljnije nasade.
– Kupili smo u međuvremenu još jedno zemljište, na kojem planiramo posaditi malinu. Za otvaranje OPG-a nije nam trebala površina, ali smo se obavezali da ćemo ju povećati u roku godinu dana. U slučaju da to ne uspijemo, izlazimo iz sustava OPG-a i prelazimo u SOPG što bi značilo da prerađevine možemo prodavati samo na kućnom pragu, a ne možeš ih prodavati u trgovine. To nam nikako nije u interesu – veli Halaček te dodaje kako se u Općini Koprivnički Bregi gdje žive i gdje je sjedište OPG-a, teško dolazi do zemljišta.
– Veliki je problem što su općinske parcele jako velike, najmanje 5-6 hektara, a nama ta veličina zemljišta ne treba. Zato se nismo javljali ni na jedan općinski natječaj, nego smo tražili zemlju od privatnika. Uspjeli smo kupiti 3000 kvadrata – veli.
Njegov proizvod, tayberri, hibrid je nastao u institutu u Škotskoj i kaže kako je fantastična biljka dobra za šećeraše i trudnice jer ima puno kvalitetnih sastojaka.
Halačeki su po broju sadnica ove biljke najveći proizvođači u Podravini. Iako biljka nije zahtjevna za uzgoj, otporna je na sušu, a na našem joj podneblju još uvijek ne treba osigurati navodnjavanje, malo je onih koji su se prihvatili uzgoja ove sorte bobičastog voća. Halaček razlog tome vidi u samoj biljci čija je stabiljka bodljikava pa je dosta nezgodna za sadnju, ali i branje.
– Rukavice ne pomažu, s čvrstima ne možeš jer nemaš osjećaj, a preko tankih probije pa vas bode. S druge strane, biljku ne treba špricati, dobra je jer na nju ne idu bolesti, tretiramo ju jedino bakrom i prihranjujemo preko lista Cvetalom. Berba je jedna, ali ne dozrijevaju svi plodovi u isto vrijeme pa traje oko tri tjedna – objašnjava prednosti i nedostatke.
Učili na vlastitim greškama
Svih ovih godina učili su na vlastitom iskustvu, uz redovitu konzultaciju s vlasnikom OPG-a Grošek.
– Postoje razne teorije, no mi smo napravili razmak između redova 2,40 metara, da mogu ući među njih malim traktorom. Sadnice smo sadili na 80 centimetara razmaka između grmova što se pokazalo fantastično. Postoji više načina rezidbe, svašta smo dosad pokušavali. Konzultiram se sam sa sobom. Ove sam godine primjerice zakasnio dva tjedna s rezidbom. Da nisam, bila bi puno rodnija, no tako to ide, uči se na teži način, u hodu, na vlastitim greškama – veli Halaček koji ovu godinu opisuje kao totalno drugačiju od redovnih.
Zbog vremenskih uvjeta u travnju i svibnju sve jako kasni. Lani je krajem svibnja tayberri počeo crvenjeti, a sada je bio tek u cvatu.
Da bi krenuli u proizvodnju, trebalo je kupiti stupove, žicu i sadnice. Početni ulog bio je oko 7000 kuna. Danas se za sadnice brinu sami, dovoljno ih je odrezati i posaditi negdje u zemlju i ona će rasti dalje.
Za ovaj posao treba puno vremena i živaca, jer na plantažama ima svakodnevnog posla. Ako i nije vrijeme berbe, stalno se mora kositi i održavati voćnjake tako da su Halačeki stalno angažirani oko svoje četiri plantaže raspoređene na dva zemljišta.
Kad dođe vrijeme berbe, onda uskaču svi redom, petoro djece, punica, ali i berači ako zatreba.
Lani su ubrali osam tona. Osim s OPG-om Grošek koji redovito otkupljuje dogovorenu količinu tayberrija, u pregovorima su s varaždinskom firmom koja ga otkupljuje za prodaju po trgovinama, a dio se plasira kroz Plodine, kao svježe voće.
– Bitno mi je da ostatak ne bacam pa u budućnosti planiram proizvodnju sokova i džemova. Za prodaju na tržnici nemamo vremena jer za vrijeme berbe moramo biti tu i nemamo nikoga na raspolaganju za prodaju – veli Halaček koji bi uzgoj ovog bobičastog voća preporučio svima koji imaju volje, s napomenom kako u ovom poslu nema odmora, posebice kad krene berba.
– Dižeš se u 4 ujutro i bereš, radi se non-stop. Ljudi su uglavnom naučeni na osam sati radnog vremena u nekoj firmi i tu je za veliku većinu kraj priče. U ovom poslu nema radnog vremena, osim u zimi u hladnim mjesecima, ali si sam svoj gazda i imaš mir i tišinu među svojim biljkama, a to za nas nema cijenu – zaključio je Halaček.
