Ima prizora koje je predivno vidjeti, a danas su rijetkost. To je često pogled na nekoga tko se dobro brine o životinjama i rado pokazuje koliko im je privržen. Upravo takav prizor malog životinjskog carstva zatekli smo na seoskom domaćinstvu u Globočecu Ludbreškom kod obitelji Križanić.

Dubravko i supruga Đurđica svestrani su i posebni, a kolika je njihova ljubav prema prirodi, dokazuje da se svaki slobodni trenutak bave poljoprivredom na svome gazdinstvu.

– Čitav naš život obavijen je seoskim načinom života, odrasli smo u takvim obiteljima – kazao je Dubravko te nas poveo u obilazak gazdinstva kojim šeću patke, kokoši, guske, lete golubovi kingovi, grlice… Prizor koji je nekad bio uobičajen u dvorištima naših sela, a sada je, pak, drugačija slika.

Šarolik pogled na domaćinstvo upotpunjuju svinje, zečevi, stado ovaca koje brsti travu, tu su i tri psa, izlegli pačići i janje. Domaćinstvo krase konji, te plemenite životinje, pasmine Hrvatski hladnokrvnjak.

– Nastao je na području sjeverozapadne Hrvatske oplemenjivanjem domaćih kobila s pastusima hladnokrvnih pasmina iz Austrije, Mađarske, Belgije i Francuske. Prije nekoliko godina nabavili smo ih za sina Dominika, no kćerka Dorotea ih je zavoljela i o konjima zna više nego ja – otkriva nam zadovoljno Dubravko.

Tako brigu o kobilama Zorici i Teni, pastuhu Sokolu i ždrijebadi, uključujući njihovu prehranu i higijenu, Dorotea vodi, uglavnom, sama.

– Od desete godine jašem, ljubav je to od djetinjstva. Sama sam naučila jahati – govori nam dok okolo na livadi skakuću zaigrani Gita i Grom. Koliko je pažljiva prema konjima, pokazuje činjenica da je ždrijebad ‘svjetlo’ ugledala zahvaljujući – upravo njoj.

– Sama sam oždrijebila kobilu – kaže nam ponosno, a najljepše joj je, govori, zajahati i uputiti se pored jezera…

– S konjima uživam, idem na terenčiće po poljskim i šumskim putevima, jako su pametni i slušaju – doznajemo.

Konji su mikročipirani, imaju identifikacijski dokument ili putovnicu. O svakom se vodi obimna dokumentacija: dnevnik oždrebljenja, podaci o rasplodu i drugo. Imaju redovite kontrole krvi, stalne veterinarske kontrole. Na livadi iza kuće istrčavaju, uživaju na travi.

– Najvažnije je da provode što više vremena na zraku – ističe Dorotea.

Sjajna dlaka, govori Dubravko, rezultat je kvalitetne prehrane. Stoga na svojim poljima uzgajaju kukuruz i zob, sijeno i svježu djetelinu na livadama.

– Planski radimo. Sad je košnja, za vikend organiziramo radnu akciju s prijateljima, baliramo. Ova godina je dosta dobro krenula, prošla je bila fantastična. Najvažnije nam je lijepo vrijeme bez kiše – napominje.

Tradicionalno odlaze na Vozočašće u Mariju Bistricu na kojem se okupi mnoštvo konjskih zaprega, konjara s konjima, jahača i kočija, a nedavno su sudjelovali u Velikoj Gorici na štraparijadi, odnosno natjecanju u vuči trupaca.

– Konji su plemenite životinje, kad ih jašem osjetim svu veličinu, snagu, ali i nježnost ove prekrasne životinje – kaže Dorotea.

Jahanje, osim što opušta, zdravo je zbog boravka na svježem zraku.

– Posebno za kralježnicu, ali i zbog posebne veze koja se ostvaruje s konjem – zaključuje Dubravko kojemu je želja baviti se terapijskim jahanjem, jer smatra da je jahanje najzdravija aktivnost.