Bio je jedan od najstarijih ravnatelja na našem području, založio se za izgradnju nove škole i nikada nije bio članom političkih stranaka. Sve to, a i puno više može se reći za sad već umirovljenog ravnatelja Osnovne škole Legrad Dragutina Marcinjaša, od milja zvanog Drageca.
Da je doista dugo radio u prosvjeti govori i činjenica da je 1981. godine počeo raditi kao učitelj razredne nastave u Imbriovcu.
– Još sam bio u vojsci i tada je tata ustvari poslao zamolbu jer su tražili učitelja razredne nastave. Prije vojske radio sam kao učitelj razredne nastave u Osnovnoj školu u Rovišću, Područnoj školi Klokočevac još kao apsolvent. Mijenjao sam kolegu koji je bio na bolovanju i to se protegnulo na cijelu školsku godinu i još na početak iduće. Tamo sam radio 14 mjeseci i onda sam otišao u vojsku – rekao je prisjećajući se svojih prvih dana u prosvjeti.
Još se nije ni vratio iz vojske, a već je bio primljen u legradsku školu, točnije Područnu školu Imbriovec.
– Tamo je radio jedan kolega koji je radio sa sva četiri razreda. Zajedno smo radili sedam do osam godina. U Imbriovcu sam odmah dobio stan iznad škole i stalni radni odnos. Bio sam tamo 21 godinu – ističe.
Da je život nepredvidljiv govori i Dragecova priča. Kaže da je oduvijek volio djecu, međutim planovi su u početku bili drugačiji.
– Trebao sam studirati turizam i našao sam već smještaj u Dubrovniku. Jedan kolega iz Čakovca je bio ondje i tako smo razgovarali, svidjelo mi se, sve smo već dogovorili, ali me mama odgovorila – pojašnjava.
Potom je upisao pedagošku akademiju u Čakovcu, a ostalo je povijest.
– Zavolio sam taj posao i dobio ga prije nego sam diplomirao. U Rovišću sam u školi imao dobro društvo i nogomet sam igrao. Uključio sam se i klub i jako su bili zadovoljni tamo sa mnom, čak su pisali i peticije da ostanem – kaže.
Iako je bilo davno kada je počeo raditi, sjeća se svojih prvih dana. Osobito to što su ga svugdje dobro primili gdje god da je došao i sa svima je uspostavio dobru komunikaciju.
– U Imbriovcu su ljudi drugačiji, nego u drugim selima. Nekako su obični, domaći. Tamo nikad nisam doživio kritiku, suprotstavljanja ili da se nekome nešto nije svidjelo u 21 godinu rada, tako da smo dobar kontakt uspostavili. Odmah su me uključili u nogometni klub i angažirali i za Imbriovec sam igrao od 1982. do 1996. godine. Bio sam i tajnik kluba kad se lomilo, kad se stvarao Borac koji sada predstavlja nešto. Imao je klub i dobre temelje i prije nas. Bio sam i trener pionirima i juniorima – prisjeća se.
Prisjećajući se tih dana rekao je da su samo ponedjeljkom radili popodne jer ujutro još nije bilo svježeg kruha, a ostale dane ujutro. Kaže da su djeca bila jako dobra i gotovo svi njegovi učenici su završili srednju školu.
– U Imbriovcu kada sam ja došao imali smo 40 učenika. Imao sam kombinaciju dva razreda od 24 učenika, a sada ih ima šest ili sedam učenika. Bilo je stvarno puno djece, ali je bilo lijepo s njima. Puno sam toga naučio. Nikad nisam predavao samo jednom razredu, uvijek u kombinaciji. Ima tu svojih prednosti i mana. Prednost je to što su djeca puno samostalnija. Dok s jednima radiš, drugi imaju tihi rad. Moraš tako kombinirati da uvijek jedni rade, drugi slušaju i oni se tako naviknu i osamostale. Imali smo puno vremena za razgovor i ostalo. Još je prednost područnih škola jer nema zvona, pogotovo nekad nije bilo njemačkog, vjeronauka i tako nekih predmeta. Tako da si si mogao složiti nastavu kako ti je odgovaralo. Nekad ti je hrvatski trajao 30, nekad 50 minuta, kako je trebalo. Uvijek si mogao završiti i nikad nisi bio u zaostatku. Moglo se dobro organizacijski posložiti i sve je funkcioniralo – pojašnjava.
Osim što je sam sistem rada bio jednostavniji i mogao se prilagoditi, djeca su usvojila više znanja.
– Danas djeca nauče i drugi dan zaborave. Nije učenje za stalno kako mi tome težimo. Tempo gradiva je takav da je sve teško pratiti. Puno je informacija, djeca vam preko interneta saznaju sve pa nisu ni zainteresirana na nastavi jer su već čuli. Sve manje koriste knjige, manje uče i imaju takve navike i nastaju problemi – kaže.
Sam učiteljski posao drugačije je izgledao, osobito kad je u pitanju papirologija.
– Imao si dnevnik i imenik. Zapisao si opažanje, kratko, nije trebalo pun, a ocjene brojčano kao i danas. Doduše bilo je razdoblja opisnog ocjenjivanja. I to sam prošao, tri do četiri reforme, svaka je nešto nosila, ali se uvijek vraćalo na brojčano ocjenjivanje. Pripreme si morao pisati sam. Danas učitelji imaju gotove pripreme što nije kreativno. Sam si sebi radio i bilo je kreativno i drugačije je bilo. Danas je sve to drugačije. Ne ograničavaju te, ali je puno administracije – ističe.
Za današnje vrijeme kaže da je gradivo prenatrpano i djeca su preopterećena. Tu su i roditelji koji su zahtjevniji nego prije.
– Nije bilo toliko pritisaka na ocjene i drugo, pogotovo tu na selu. U gradu je uvijek pritisak bio veći. Ljudi su bili školovaniji, zaposleni na višim pozicijama. Na selu je to bilo jednostavnije, ljudi su bili jednostavniji. Zahtijevali su da djeca budu dobra, da uče, zadovoljni su bili s tim, pa je i nama bilo lakše. Danas su učitelji pod stresom sa svih strana – pojašnjava.
U gotovo 43 godine rada prošao je sve reforme, ministre i štošta drugo, ali ono što se ne mijenja je učitelj.
– Učitelj ostaje učitelj ako je pravi. On mora imati to u sebi – znakovito poručuje Dragutin.
Otac mu je studirao geografiju i bio je jedan od rijetkih iz svoje generacije. Kako je doma imao atlase, Dragutin ih je volio listati i učiti. Čak je i želio studirati geografiju, ali je zakasnio pa je završio u prosvjeti.
– Nije mi žao jer mi je pružila puno toga i s djecom i svime. Tako da mi je bilo jako lijepo – kaže.
Nakon što je mnogo godina proveo radeći u Imbriovcu, pojavila se potreba za ravnateljem legradske škole pod koju je spadao Imbriovec. Predložili su upravo njega da obnaša tu dužnost, a jedino je tada u svojoj karijeri doživio neugodne trenutke zbog sukoba s bivšim ravnateljem. Zbog toga je čak bio i tužen da smjena ravnatelja nije napravljena prema pravilniku, ali sud je presudio u korist škole i Dragutina.
Osim što je puno napravio za legradsku školu, bio je omiljen među učenicima, kolegama i roditeljima, a može biti ponosan da je sve to učinio bez stranačke podrške.
– Ja sam valjda jedini ravnatelj koji sam izabran da sam nestranački. Nagovarali su me odi u HDZ, SDP, HSS i drugo. Rekao sam “ljudi ja vas poštujem, ali ja nisam za stranke i neću ulaziti” i onda su to shvatili – prisjeća se.
Nakon toga došlo je i do razdvajanja škola. Đelekovec je postao samostalna škola pod koju je potpao Imbriovec, a s Legradom su ostali Otok i Podravska Selnica.
Legradska škola bila je izgrađena 1891. i u njoj su bili sve do 2016. godine. Kada je postao ravnatelj, Dragutin je počeo s obnovom kako bi škola izgledala bolje.
– Sanirali smo fasadu, stolariju prefarbali u bijelo tak da je škola izgledala solidno. Uredili smo vrata, parkete prebrusili. Škola je bila stara, ali bila je funkcionalna koliko je to mogla biti. Mali su išli popodne, a veliki ujutro u školu. To je dobro funkcioniralo i opremili smo je koliko smo mogli. Polako smo obnavljali knjižnični fond i tamo se zadržali do 2016. godine s tim da smo odmah u početku imali inicijativu za izgradnju škole – kaže.
Dugo je trebalo da se počne s planiranjem i pripremom za novu školu. Sve je započelo 2012. godine.
– Dobili smo od općine zemljišta. Onda mi je pročelnik Antolić dao ideju. Veli pošto nije bilo puno sredstava daj idemo prvo napraviti dvoranu, a onda školu. Meni je to bilo čudno. Onda veli ako kreneš prvo napraviti školu, dvoranu nikad ne buš dobil, a ako napraviš dvoranu onda budeš imal i školu da dvorana ne bude prazna. Poslušao sam ga da se prvo naprave temelji za dvoranu koja se stavila pod krov. Druga faza je bila gradnja škole do dvorane. Treća faza radovi poput stolarije, a šesta faza opremanje. To se rastegnulo od 2012. do 2016., a planirano je bilo 2014. godine. Velim, tu moram stvarno zahvaliti županu Korenu koji je bio od riječi i koji si je dao truda. Obećao mi je da se škola u Legradu bude izgradila i ja sam rekao držim te za riječ i ispunio je sva moja očekivanja. Što je najbitnije županije je financirala izgradnju u stopostotnom iznosu. Ministarstvo regionalnog razvoja je dalo 600.000 kuna, ali ni to nije bilo puno. Škola s dvoranom koštala je oko 17 milijuna kuna – govori.
Prisjeća se i da ljudi nisu vjerovali da je sada to to i da se sele u novu školu. Nakon preseljenja nastavili su s radom, a uključili su se u prekogranični projekt s Mađarima kojim su uspjeli dodatno opremiti školu.
– Nabavili smo kompletnu sportsku opremu, instrumente za orkestar, razglas, pametne ploče, zbirke, botanički vrt smo napravili. Tako da smo iskoristili nekih 70.000 eura i sve smo uložili u opremanje – ističe.
Da je napravio puno, nije sporno, a sada mu preostaje uživati u trećoj životnoj dobi i kaže da mu neće biti dosadno.
– Imamo veliki grunt za održavati, puno bilja, veliki vrt. Vinograd mi je hobi, ali nažalost kako sam operirao kuk i moram koljeno i drugi kuk pa sam malo izvan stroja. Imam troje djece, dvoje unučadi pa obitelj pomaže. Ja sam podrumar da vino napravim, a ostali sve drugo. Dosadno mi sigurno ne bude. Prije dvije godine smo kupili jednu staru kućicu u Gorskom kotaru i sad to uređujemo. Nismo ni planirali kupiti, ali je sređujemo i većinom smo tamo. Idemo svaki tjedan i po malo radimo. Žena vuče korijene pa smo tako i kupili kuću. Sviđa nam se tamo – kaže.
Osim toga Dragutin je audiofil, skuplja gramofonske ploče pa će ih sada imati vremena slušati. Kaže, uvijek će biti nešto za raditi.
– Nek’ samo bude zdravlja i moglo bi biti lijepo u penziji. Ostvario sam većinu što sam si u životu zamislio. Imamo prekrasnu obitelj i sretan sam – zaključuje Dragutin.
