Trema uvijek postoji. Ali, što se više time baviš i boriš, uspijevaš je sakriti. Čim više nastupam, to je lakše, kazala nam je Petra Cik, državna prvakinja u solo pjevanju. Učenica četvrtog razreda đurđevačke Gimnazije dr. Ivana Kranjčeva te drugog razreda Srednje glazbene škole u travnju se okitila velikim priznanjem, zasluženim na državnom natjecanju održanom u organizaciji Hrvatskog društva glazbenih i plesnih pedagoga.
– Konkurencija je bila dobra, odlučivale su nijanse. Može ti dan biti dobar ili loš. Meni se, izgleda, tada poklopilo – kaže Petra koju je na klaviru pratila profesorica Laura Malovac.
Jedna druga profesorica, Ivana Senjan, usmjerivši je zaslužna je za njezin ulazak u pjevanje koje još, skromno, ne želi nazivati karijerom.
– Rekla je da imam lijepi glas zbog čega sam htjela probati. Prošla sam prijemni i krenula. Bila sam kod profesorice Josipe Lončar, dok posljednjih godinu dana radim s profesoricom Martinom Đurđević. Napredovala sam, sat po sat – prepričava.
Glas, finese i tehnika neki su od elemenata koje stručni žiri kroz tri kompozicije, od talijanskog kompozitora, odnosno starog majstora, preko kompozicije iz 18. ili 19. stoljeća, do skladbe hrvatskog skladatelja, razmatra.
‘Potrebno je raditi, a padovi su prisutni’
Jasno, kako za sve aktivnosti, tako je i za pjevanje potrebna vježba.
– Profesor usmjerava, od disanja do drugih vježbi. Povećava se raspon glasa čime se mogu otpjevati viši i niži tonovi. Vježbama se uče tehničke stvari, a kroz skladbu se primjenjuje – govori talentirana Virovka, dodajući kako je teško dobiti tehnički dobar ton, ali vjeruje da je dosta napredovala.
Zanimljivo je kako je njezina povezanost s glazbom prekinuta gotovo u samim počecima jer joj gitara, s kojom je krenula, jednostavno nije sjela. Srećom, krenula je trasirati pjevački put na kojemu se sada nalazi četiri godine. Od prvih priredbi uz tamburaški orkestar vođen od strane profesora Darka Gabaja, preko nastupa uz orkestre, pa sve do spomenutog državnog natjecanja.
– Nikada se ne pjeva a capella, odnosno bez pratnje. Klavir je uvijek prisutan. S orkestrom je svečaniji ugođaj, obično se skupi i više ljudi. Veći je izazov biti usklađen sa svima, pratiti dirigenta – objasnila nam je Petra, zadovoljna svojim dosadašnjim napretkom.
– Put je dug, ne može sve doći u tjedan, mjesec ili godinu dana. Potrebno je raditi. Kao i posvuda, padovi su prisutni. S obzirom na to da sam iz Virja, teško je putovati u Koprivnicu i Đurđevac, ali se uz volju sve može. Nekako sam do sada uspjela, pa ću i dalje – svjesna je.
‘Ne bismo trebali slušati, ali je teško izbjeći’
Kao osobu koja malo slobodnog vremena koje joj ostaje provodi u šetnji prirodom, čitajući knjige te uz jazz i klasičnu glazbu, ali i onu pristiglu iz okoline, zanimljivo ju je pitati što misli o sveprisutnoj narodnoj glazbi i, takozvanim, cajkama.
– O toj glazbi govorimo u školi, kod profesorice Senjan. Mladima, mislim, stvara lošu sliku o životu. Tekstovi i sama glazba su nekvalitetni. Jednostavno, ne bismo to trebali slušati, ali je teško izbjeći – misli Petra.
U cilju približavanja klasične, umjetničke glazbe široj, ponajprije mladoj publici, kaže da odličnu ulogu ima koprivnički Međunarodni jazz festival. Podupire događaje takvoga tipa koji, uvjerili smo se i sami, imaju svoje posjetitelje.
A posjetitelje imaju i česti nastupi na koje se uvijek rado odazove. Time, čini se, stječe potrebno iskustvo i znanje.
– Svaki nastup je priča za sebe. Važno je što iz svakog izvučem lekciju – mudro naglašava Petra.
U skladu s dosad ostvarenim idu želje i ciljevi. Za početak, fokus je na Muzičkoj akademiji Zagreb koju bi upisala završetkom srednjoškolskog obrazovanja. Da je u istu veoma teško upasti, svjesni su svi mladi i nadareni glazbenici i pjevači. Ne nađe li se njezino ime na listi od svega osam osoba, kao rezervna opcija postavit će se humanističke znanosti. Posebno joj je, pritom, privlačna profesorska uloga.
Kako god, Petra ne misli napustiti pjevanje u kojemu grabi naprijed i stvara ono što će jednoga dana moći, ne sumnjamo, nazvati karijerom.
