Pretprošlog je vikenda Koprivnica postala okupljalište brojnih rekreativaca i profesionalaca, atletičara i trkača. Naime, u gradu se u subotu održao 2. Koprivnički polumaraton, miting dug 21 kilometar, kao i utrka građana na pet kilometara. Kako i priliči domaćinima, članovi Atletskog kluba Koprivnica pokazali su da rezultat neće nedostajati i u konačnici proslavili postolja.
Koprivničanka Lora Žuliček (25) osvojila je treće mjesto u ženskoj konkurenciji polumaratona, dok se Oliver Orešić (29), rođeni Kalinovčan, u utrci dugoj pet kilometara okitio srebrom. Iako atletika dosad nije bila jedan od središnjih sportova Koprivnice, Lora i Oliver, kao i ostali domaći trkači, dokazali su da je ona budućnost grada.
Stoga smo s dvojcem odlučili popričati i saznati kakav je osjećaj bio trčati u svom gradu, kako su uopće krenuli u atletiku, jesu li zadovoljni rezultatom, kakva je situacija u klubu, zašto koprivnički trkači zaslužuju još bolje uvjete te koji su im sljedeći izazovi i ciljevi na trkačkim stazama.
Usudim se reći da imamo najbolju publiku i najbolju stazu, kaže Orešić
Nervoza je prije polumaratona bila velika, za početak otkriva Lora. Drugačiji je osjećaj trčati pred svojom publikom u odnosu na utrke izvan Koprivnice.
– Doma je uvijek najstresnije. Svi te poznaju i onda hoćeš dati što više od sebe. Jako puno nam je značilo što je to doma. Više je pritiska, hoćeš što bolje otrčati, a navijači su stvarno bili super. Cijeli grad bio je pun i atmosfera je bila jako dobra. Puno bolja nego u drugim gradovima. Nekako te najviše podigne dok tvoji navijaju za tebe – ističe u uvodu našeg razgovora Žuliček.
Drago im je što je Koprivnica sada dom polumaratona, a da imaju sjajnu podršku, potvrdio je i Oliver.
– Izuzetno nam puno znači da imamo takvo natjecanje, ovakvo natjecanje okuplja mnogobrojne trkače iz Koprivnice, Podravine, pa i cijele Hrvatske. Trči se po gradu uz puno zelenila, staza je dobro uređena, a publika je izvrsna. Usudim se reći da imamo najbolju publiku i najbolju stazu – kaže Orešić.
“Ovo je prva ozbiljnija utrka za koju sam se baš spremala i vide se rezultati.”
Uspjesi poput njihovih ne rađaju se preko noći. Dugogodišnji trud, rad, žrtva i ustrajnost doveli su ih do današnjih postolja, medalja oko vrata. Vratili smo se, stoga, na početak i pitanje kako su uopće krenuli u atletiku.
– Odmalena sam u sportu, s devet godina sam krenula na tenis i to sam trenirala cijelu osnovnu i srednju školu. U prvom srednje krenula sam na atletiku. Za školu sam trčala 800 metara, 1500 metara i kros. I tako je to bilo kroz cijelu srednju. Odlaskom na faks sve je malo prestalo. Posvetila sam se školi i obrazovanju, više vremena sam učila, a sport je pao u drugi plan. Na trećoj godini zato ponovno krećem, trčim samostalno i rekreacijski. Onda sam krenula u Zagrebu s Adidas Runners Zagreb, čisto da imam neku grupu, da nisam cijelo vrijeme sama. I, evo, sada kako je krenula korona, vratila sam se u Koprivnicu. U studenom sam se učlanila u Atletski klub Koprivnicu i onda su krenuli malo ozbiljniji treninzi. Evo, ovo je prva ozbiljnija utrka za koju sam se baš spremala i vide se rezultati – priča Lora.
Orešić ozbiljnije trči od 2009. godine, kada je bio trećaš koprivničke Gimnazije. Najviše voli duge utrke, na pet i 10 tisuća metara na stazi, zatim prvenstva od četiri do 12 kilometara, kao i cestovne utrke na istim dužinama.
– Trenirao sam kod tadašnjeg gimnazijskog profesora Marijana Kuharića, koji je bio trener u Atletskom klubu Koprivnica. Počeo sam zato što volim sport, imam viška energije, stalno se krećem i volim utrkivanje, adrenalin, natjecanja u brzini, kao i boravak u prirodi. Bavim se neprestano atletikom, za vrijeme studija sam trenirao u Zagrebu za AK Dinamo Zrinjevac kod trenera Mladena Kršeka. Od završetka studija ponovo treniram u AK Koprivnica, jedno vrijeme je moj trener bio Zoran Žilić, koji je sada u AK Kvarner Rijeka, a od 2017. godine treniram samostalno – otkriva Oliver.
Imamo osrednje uvjete treniranja, bilo bi lijepo da se uključi što više ljudi, smatra naš sugovornik
Atletski klub Koprivnica, kao i mnoge druge sportske organizacije kod nas, mogao bi imati još bolje predispozicije za trening i rad. Okosnica kluba su – mladi.
– Broj članova svake se godine mijenja, a mnogo je djece. Imamo osrednje uvjete treniranja. Postoji nekoliko atletskih staza u gradu, ali nema niti jedne od 400 metara s tartanom, kao ni brojnih drugih vježbališta i borilišta koji su potrebni za tehničke discipline. Najveći problem je zimi jer nema unutrašnjih prostorija kluba i atletske dvorane – tumači Orešić.
Problem predstavlja i broj trenera.
– Od seniora, u klubu je 20 do 30 žena i nekoliko muških, ali oni više samostalno treniraju, ne dolaze na treninge. S nama je jedna trenerica Marija, tako da mislim da je to dosta ljudi na nju i da bismo više postizali da je više trenera. Lakše je dok je jedan trener na manje ljudi, nego dok je na cijelu skupinu. Više se može napraviti, a ovako se mora prilagoditi grupi. Naravno, uvijek se može više ulagati u sport. Sve je još u nekakvom početku, razvija se. Bilo bi lijepo da se što više ljudi uključi. Ne znam znaju li ljudi da mi tu imamo atletiku za seniore. Što više ljudi, to više novca, pa se onda i više razvija i ulaže – zaključuje Žuliček.
Lora: Samu sebe sam iznenadila, Oliver: Nisam pretjerano zadovoljan
U nadi da će se situacija u skoroj budućnosti popraviti, u razgovoru se vraćamo na utrku. Lori je to bio treći polumaraton, ali prvi koprivnički.
– Krenuli smo negdje u drugom mjesecu s pripremama i taman je tad malo popustila korona pa sam otišla u Zagreb. Tamo radim, a trenerica mi piše treninge pa sam ih ja zapravo sama radila. Bilo je četiri do pet treninga tjedno – rekla je.
Oliver je trčao na oba dosadašnja izdanja utrke na pet kilometara, i 2019. i sada, 2021.
– Na prvom izdanju sam osvojio uvjerljivo prvo mjesto, a na drugom izdanju drugo mjesto, malo iza pobjednika – kaže.
Žuliček, koja je 21 kilometar istrčala za sat i 40 minuta, broncom je postigla i više no što si je zacrtala, dok je Orešić, koji je u cilj ušao nakon 17 minuta i 15 sekundi, očekivao još bolji rezultat.
– Čak sam očekivala 45 minuta, tako da sam samu sebe iznenadila s tim što sam bila brža za pet minuta. Prvo mi je to odličje na polumaratonu, možda i najbitnije od svih dosad – ponosno će Lora, koja je prošlog vikenda bila prva na utrci u Virovitici.
– Ovim rezultatom nisam pretjerano zadovoljan jer sam u zadnjih mjesec dana imao lakšu ozljedu s kojom sam cijelo vrijeme trenirao. Ozlijedio sam se na Pojedinačnom prvenstvu Hrvatske na 10 tisuća metara u Zagrebu, kada sam završio 11. Istovremeno, dan nakon ove utrke imao sam Prvenstvo Hrvatske atletske lige Sjever na pet tisuća metara u Čakovcu na kojem sam završio treći, tako da sam se možda podsvjesno štedio za to. Ne trčim zbog nagrada, najvažnije od svega jest da ozljeda prolazi – objašnjava Oliver, dodajući da ima toliko odličja da ih je teško izbrojiti.
Mladi bi se trebali što više kretati, danas gotovo da i ne hodaju do škole
Kada ne trče, idu na posao. Lora je diplomirala prije godinu dana i radi u Zagrebu, dok je Oliver zaposlen u dvije škole u Virovitici. Poziva i mlade da budu što više aktivni.
– S obzirom na to da imam dosta iskustva s putovanjima još od svojih srednjoškolskih putovanja u Koprivnicu, stignem sve uskladiti. Zbog ne živim u Koprivnici i treniram samostalno. U slobodno vrijeme bavim se još kvizaštvom, igram kvizove iz geografije. Samo bih još nadodao da bi bilo dobro da se mladi što više kreću, jer će jer će im dobro doći i od toga za zdravlje će imati velike koristi. Danas gotovo da i ne hodaju do škole, nego ih roditelji voze pred vrata, stvara se gužva oko škole, na parkingu i to je opasno za sve, a loše za onu djecu jer im tijelo ne radi dovoljno – priča Orešić, čiji je raspored sve samo ne prazan.
Za kraj, pitali smo ih kakvi su im idući planovi i ciljevi u svijetu atletike.
– Poboljšati rezultat što više ide. Očito ozbiljno treninzi pomažu pa se više želim posvetiti tome. Još uvijek je to rekreacijski, nije to neki profesionalni smjer, nego tako, za ljubav – rekla je naposljetku Lora.
– Moji sljedeći ciljevi su nastup na Pojedinačnom prvenstvu Hrvatske na pet tisuća metara u Karlovcu početkom lipnja, ove sezone će se održati i Kup za seniore, odnosno seniorke na pet tisuća metara, kao i Pojedinačno prvenstvo Hrvatske u krosu. Bit će tu i drugih natjecanja, ali ova su najvažnija za ostatak godine. Idem utrku po utrku, slušam svoje tijelo, ne radim neke velike dugoročne planove, u sportu se sve može vrlo brzo promijeniti, neke utrke su me do sada pozitivno iznenadile, neke negativno, ali učim i iz pobjede i iz poraza – zaključio je Oliver.
