Marija Vargantolić jedna je od najljepše obučenih i sređenih Koprivničanki, a svi se mogu ugledati na njen stil i besprijekoran ukus.
– Trenutačno se bavim humanitarnim radom u sferi pomaganja ljudima s invaliditetom, raznim dobrotvornim akcijama prikupljanja raznih potrepština za azil napuštenih životinja u kojem moja kćerka dugi niz godina volontira u Osijeku, te pisanjem knjige, na kojoj radim posljednje tri godine, ali eto nikako da se privede kraju – započela je ona svoju priču.
Najviše uživa u čitanju, šetnjama te druženju s prijateljima koji njezinu svakodnevicu uveseljavaju i uljepšavaju.
– Kao osoba sam intuitivna, samosvjesna, kreativna, istraživačkog i avanturističkog duha, pozitivnog stava, pretolerantna u svakom smislu te riječi, jaka i pomalo zaigrana – opisuje se Marija.
Svoj modni stil opisuje kao bezvremenski.
– Ne pratim slijepo modu, ponekad mi se čini kao da moda i stilovi prate mene. Nosim ono što mi najbolje pristaje s obzirom na moju dob i figuru. Ne opterećujem se puno kod oblačenja, mada na prvu izgleda kao da na to potrošim cijeli dan. Što ću obući ovisi o mojem jutarnjem raspoloženju. Volim nonšalantnost, razigranost, individualnost, a posljednjih godina najbitnija mi je udobnost, isto tako volim kršiti pravila, spoj nespojivog. Oduvijek sam takva, to nije nešto što sam naučila, s time sam se rodila – sretna je ona.
Marija obožava shopping i na svakom putovanju nađe vremena za velike trgovačke centre. Voli buvljake i naslijeđene stvari od mame i bake te voli prepravljati kupljene stvari, a na sebe nikada ne bi obukla kratke bijele hlačice i štikle.
– Pošto imam jako puno godina i još nisam srela idealnog muškarca za sebe, očito je da ga i nema. Jer za sada me niti jedan nije toliko fascinirao da bih svoju slobodu i neovisnost dala za suživot s njim, a bojim se da za tako nešto u budućnosti ne postoji nikakva mogućnost – kaže nam ona.
Prije par godina imala je tešku povredu kralježnice, te je godinu i pola provela u kolicima. Nakon četiri teške operacije dijagnoza neurokirurga je bila da će ostati nepokretna, odnosno paraplegičar.
– Danas nakon šest godina ja hodam, pomalo trčkaram i plešem, mislim da je to fascinantno. Moja tvrdoglavost i upornost napokon mi se i isplatila, jer kod mene u rječniku ne postoji termin ne mogu, samo neću – priča Marija.
Njezine želje su se manje, više sve realizirale. Danas samo želi da starost ne dočeka kao potpuni invalid, da se može cijeli život sama oblačiti i veseliti svojim krpicama te da nikada ne odraste.
– Imala sam sreću što sam radila u redakciji, pa sam mogla iznositi sve što mi je palo na pamet i što mi se prohtjelo – zaključila je ona.
Dio fotografija je snimljen u prekrasnom ambijentu Caffe bara Art u Koprivnici.
