Tišina, zelenilo, žubor Bednje, vodotoci, predivna priroda… bukovečki kraj koji grle okolne šume i zelena polja. Svatko tko navrati, osjeti ovdje spokoj, radost i ljepotu – tim riječima opisuje Marinka Požgaj svoju oazu mira u srcu Velikog Bukovca, podignutu nedaleko nekadašnje kurije i perivoja grofova Drašković.
Veliki Bukovec, selo na “tri rijeke” kako ga mještani nazivaju, nalazi se na samom ušću Bednje i Plitvice u Dravu, na samom rubu Varaždinske i početku Koprivničko-križevačke županije. A na samom ulazu u selo prostire se izletište Agroturizam Požgaj na kojem vlasnica Marinka odražava pravi duh Podravine.
Na imanju je ugostiteljski objekt u kojem se organiziraju proslave, a trenutno se gradi i velika sala za goste. Također, ovdje se može i prenoćiti, jer se kućica iznajmljuje za goste koji mogu uživati u ljepotama prirode, a česti su gosti i učenici iz Zagreba koji ovdje dolaze na školske izlete.
Marinka kaže kako je za vrijeme pandemije sve stalo, posla je manje, proslava nema, djeca ne dolaze, a i gosti često odustaju od najma… No, nada se da ćemo se uskoro vratiti na staro i da će sve ponovo oživjeti, a ona se u međuvremenu posvetila svojim biljkama i životinjama.
Posjetili smo ju čim je završila s webinarom o ekološkom uzgoju biljaka, jer, kaže, na njezinom prostranom imanju pasu domaće životinje, a uzgaja i voće, povrće, ljekovito bilje te orašaste plodove. Otkrila nam je da je ekološki proizvođač pa redovito nadograđuje svoje spoznaje o prirodnim pripravcima za zaštitu bilja, ekološkoj sadnji, kompostiranju…
– Odrasla sam na selu, moji su se roditelji bavili uzgojem jagoda, rajčica, krastavaca… još prije 50 godina, a kasnije su počeli uzgajati i cvijeće… ljubav prema prirodi i biljkama usađena mi je odmalena. Prije 20-ak godina u obitelji smo držali nekolicinu životinja, a kako su ih djeca jako voljela, kupili smo im i konjiće ponije, ovce, koze, zatim hrvatske autohtone pasmine životinja, krave buše… te stvorili malo gazdinstvo – upoznala nas je Marinka sa svojim počecima.
Ideja o izgradnji velebnog izletišta sinula je, kaže, prije 11 godina, jer su na sadašnjoj lokaciji kupili zemljište.
– Grunt na kojem smo ranije živjeli postao je premalen i odlučili smo proširiti svoje gospodarstvo. Dobili smo staru drvenu kućicu iz Segovine, preselili je na ovo imanje te joj podarili novo zdanje – priča Marinka.
Sada na svome posjedu imaju 35 tisuća hektara zemljišta i livada, i to, kaže, u komadu, a uz rijeku Bednju proteže se oko kilometar njihove šetnice. Za životinje su sagradili stajice, pa one slobodno šeću i pasu. Drvenu kuću nadogradili su novim prostorom u kojem se održavaju svadbene svečanosti, domjenci, konferencije, proslave rođendana ili obljetnice mature.
– Imamo i smještajne jedinice s 20 kreveta. Imanje i dalje proširujemo pa tako završavamo još jednu veliku salu, a u planu nam je i dovršavanje dječjeg igrališta – otkriva nam Marinka daljnje planove.
Gostima koji navrate na odmor i opuštanje priprema domaću hranu, kao i povrće i voće iz vlastitog vrta i voćnjaka.
Obitava tamo i zoološki vrt domaćih životinja koje udahnjuju pravi život imanju pa je ono postalo izletište za vrtićku i školsku djecu. Razigrano društvo čine ovce, koze, domaće guske, dravske guske, patke, zagorske pure, kokoši, pilenke… a najveća atrakcija seoskog domaćinstva su četiri poni konjića: Ada, Stela, Gita, Casablanca i magarica Greta. Namjeravaju, kaže Marinka, nabaviti i košute.
– Najviše dolaze djeca iz Zagreba, a ja im, prema njihovom uzrastu, priredim radionice, primjerice peku domaći kruh, okušaju se u izradi maslaca na kućni, starinski način, kako se nekad tuklo, peku pekmez od naših voćki. Zatim ih vodim na vrt da vide što se sadi i raste u vrtu. Često posade gredicu, upoznaju i ljekovito bilje da znaju od čega se rade čajevi i kako se mogu liječiti – priča.
Djeca se na Agroturizmu Požgaj upoznaju s domaćim životinjama koje su se nekada nalazile u svakom seoskom dvorištu, a danas ih više nema. Oduševljena su, kaže Marinka, jer mogu boraviti u prirodi, mogu skakati, zaprljati se, dodirivati i hraniti životinje.
– Taj doživljaj danas skoro više nemaju ni seoska djeca. Većina, nažalost, ne zna što su to domaće životinje, jer ljudi više ne drže ni krave. Primjerice, u mom selu nema niti jedne, a rijetko koje gospodarstvo ima svinju, kokoši, a rijetki mladi rade vrt. To je tužno, jer se treba vratiti na zemlju. Zemlja je opstanak, život, hrana i zemlja je za mene sve – kaže.
Nalazi se na imanju i malo jezerce koje je stanište pet vrsta žaba.
– Među njima je i rijetka žaba gatalinka. Jedna je od najmanjih, zovu je i žaba kreketuša. Na popisu je zaštićenih vrsta, a osim u našem jezercu, možemo ju još naći kod mjesta Bednja u Varaždinskoj županiji, jer, nažalost, izumire. Tu su i biljke specifične za ovo područje, ima riba, koji put naiđe i koja zmija, to je normalno, pa leptiri, vilenjaci… – kaže.
Djeca koja posjete imanje, kaže Marinka, dodiruju životinje, male janjce čuvaju, a konje hrane…
– Važan je taj dodir čovjeka i životinje. Moja kći, koja živi u Engleskoj, kaže da ljudi iznajmljuju životinju za druženje. Toliko se čovjek otuđio od prirode. Uskoro ću navršiti 60 godina i mislim da sam stigla iz prethistorije u ovo doba. U djetinjstvu sam išla sa svinjama i kravama na pašu. Boravili smo non-stop na vodi, lovili ribice, igrali se, živjeli smo s prirodom. Današnje suvremeno doba otuđilo je čovjeka od prirode, a udaljilo ga je i od samoga sebe: od njegovog izvora i korijena – govori.
Osim suživotu s prirodom, Marinkin život podređen je i službi u župi Svetog Franje Asiškog gdje svira orgulje. Za kraj nam kaže kako vjeruje da svi imamo svoje anđele te da je fascinirana duhovnim svijetom koji ju nadahnjuje, podiže i daje joj snagu.
– Kako se budi život u prirodi, počinje listati drveće i cvjetati cvijeće, tako bi se i naša duša poslije zime i korizme trebala probuditi da budemo bolji ljudi. Ako se čovjek udalji od sunca, onda je u tami. Treba se ogrijati na suncu, pogledati u sebe i oko sebe. I biti svima toplina – poručila je na kraju Marinka Požgaj.
