Mladi koprivnički književnik Marko Gregur u koprivničkoj knjižnici “Fran Galović” predstavio je svoju četvrtu knjigu, a prvi roman u kojem se okušao kao pisac na dijalektu, na kajkavskom, i to ni manje ni više, nego koristeći se predgajskim pravopisom.
Kak je zgorel presvetli Trombetassicz roman je radnjom smješten u 17. stoljeće, među zidine stare Koprivnice, taman u vrijeme predizborne kampanje za gradskog suca odnosno gradonačelnika. Ipak, bez obzira na vremenski odmak od četiri stoljeća, ne mogu se ne zamijetiti velike sličnosti s političkim igrama, podmetanjima i scenarijima koji nam u 21. stoljeću nisu strani.
Zašto se odlučio na pisanje na kajkavskom i kako se u tome snašao, ispričao je sam autor.
– Iako dijalektalna književnost teško nalazi put do ozbiljnijih izdavača te si pisanjem na kajkavskom dijalektu riskirate “desetkovanje” tržišta, imao sam sreću s urednikom Krunom Lokotarom koji je vidio potencijal u mojem rukopisu te mi našao izdavača i pobrinuo se da moj roman, iako na kajkavskom, ugleda svjetlo dana – priča nam autor o porođajnim mukama njegovog romana.
Osim Lokotara, snage koje su stajale iza Gregurovog romana čine i lokalni povjesničar Hrvoje Petrić za kojeg autor kaže kako je to Petrićev roman, koliko i njegov te jezičar Mario Kolar koji je načinio rječnik kajkavskih izraza na kraju romana.
– Imao sam veliki otpor prema pisanju knjige radnjom smještenom u 17. stoljeće, no Petrić me na to nagovorio i pomogao mi zapisima gradskog poglavarstva iz tog vremena, a u kojima je jezik barokni i vrlo težak. Međutim, radnja u njima bolja je od svake književnosti – upućuje nas Gregur.
Iako je roman smješten u povijesni okvir, on nije povijesni, a politička satira je samo jedna od više dimenzija koje čine ovaj roman.
– Što se jezika tiče, kao kajkavac sam smatrao da je ova moja knjiga dug prema mojem jeziku i Koprivnici u kojoj sam rođen – objasnio je pisac.
Radnja romana prati tri lika – gradskog suca Trombetassitza, fiskusa Natuliu i Paulusa Ayticha, gradskog notara iz čijeg je lica roman i pisan. Iako roman nosi ime prema sucu te je Gregur od početka pisao iz njegova lica, kako je rekao, malo se namučio dok nije našao pravu perspektivu.
– Trebao mi je netko tko je blizu, ima sve informacije, a da bude realan i pismen kako bi pisao knjigu te upoznat s književnošću tog vremena i djelovanju Zrinskih i Frankopana – priča nam autor i kaže da isprva uopće nije razmišljao o jeziku, nego mu prva rečenica nije “sjela” na standardu te je samo “potekla” na kajkavskom: “Odma vjutro, skoro su ga pregazile svinje.”
Kako priča, povijesni je dio romana točan i precizan te su sva imena i zanimanja prava, dok su jedino vremenska odstupanja pet do 10 godina, jer mu je bilo bitno radnju smjestiti u doba Zrinsko-Frankopanske pobune.
Upitali smo ga je li promocija knjige slučajno u “predelekcijanuško” vrijeme.
– Da, to je slučajnost, jer kad sam pisao knjigu, nisam ni znao hoće li uopće biti objavljena. Bilo mi je najvažnije prikazati sličnosti i razlike 17-og stoljeća i današnjice, a ne baviti se konkretnim osobama i prozivati pojedince iz sadašnjosti. Kniževnost mi previše vrijedi da bih se bavio time. Nisu važni pojedini političari, nego društvena klima koju oni stvaraju – pojasnio nam je Gregur svoje motive.
Mario Kolar više nam je ispričao o jezičnoj razini na kojoj je roman napisan.
– U knjizi se pojavljuje dvostruki kajkavski – govorni koji i danas koristimo te izvaci na originalnom koprivničkom govoru 17. stoljeća. Rječnik na kraju knjige sadrži stotinjak riječi za koje smo vjerovali da će pomoći nekajkavcima i govornicima kajkavskog iz drugih područja – ispričao nam je Kolar.
Također, rekao je kako će se i današnji kajkavac pomučiti s razumijevanjem sudskih zapisa iz tog doba.
– I sam sam kao kajkavac i jezičar koji se bavi tim područjem imao problema s razumijevanjem i grafijom, pa smo čak o nekim dijelovima konzultirali lingviste. Tako da pravni zapisi imaju prijevod u fusnotama ispod teksta, a za značenjem nekih riječi smo kopali dok nismo otkrili što znače, jer su nam lijepo zvučale – Kolarove su riječi.
Kruno Lokotar rekao je za Gregurovu knjigu da ona nije komercijalna odnosno da se možda ne spada pod žanr koji će donijeti zaradu, ali da je njena težina u kvaliteti.
– Ova je knjiga dobra iz niza razloga. Radi se o povijesnoj knjizi kojoj nije toliko stalo do precizne dekonstrukcije, koliko da prikaže u kojoj mjeri povijest živi do danas u nama. Po pitanju jezika, kao uredniku vrlo mi je važno da se kajkavski ponovno legitimira na nacionalnoj razini te pokaže da je sposoban artikulirati kompleksne odnose i situacije – stav je urednika ove knjige.
Za “Trombetassicza” kaže kako je njegovo tržište možda malo suženo, ali da kultuloroški ima vrlo važnu budućnost.
– Svaka knjiga intrigira svakog čitatelja po onome po čemu je različita. Knjige koje su iste kao sve druge ničime neće zainteresirati. To što ona predstavlja svojevrsni jezični napor za čakavsku zajednicu, ona bi to trebala prihvatiti kao izazov – Lokotarov je zaključak.
Koprivnički povjesničar Hrvoje Petrić, kao i uvijek, obogatio nas je povijesnim činjenicama, poput one kako je Koprivnica bila jedini slobodni kraljevski grad u 17.stoljeću koji je u službenim spisima koristio kajkavski jezik.
Na upit kako bi prodao ovu knjigu filmskim producentima, Petrić je dao zanimljiv odgovor.
– Ovo je čisti Divlji zapad, samo bez saloona. Jedina je razlika što nije na otvorenom prostoru, nego između gradskih zidina – predočio je Petrić i nadodao kako mu je knjiga pri čitanju stalno izmamljivala osmijeh, jer pred očima nije imao prizore iz 17. stoljeća, nego današnjicu.
