Mladi proizvođač mlijeka Marko Ivančan iz Novačke sa svoje je 23 godine života nedavno proglašen najperspektivnijim mladim proizvođačem u Hrvatskoj za 2022. godinu.
Ova mu je laskava titula dodijeljena od strane Mljekarskog lista na ovogodišnjem Stručnom skupu u organizaciji Hrvatske mljekarske udruge, održanom na Visokom gospodarskom učilištu u Križevcima.
Marko je farmu, odnosno OPG koji danas nosi njegovo ime, preuzeo od roditelja 2019. godine pa možemo reći da se obiteljski posao kod Ivančana prenosi s koljena na koljeno.
Počelo je pred tridesetak godina u dvorištu obiteljske kuće u Novačkoj na broju 158, a onda preselilo stotinjak metara dalje, na novu parcelu, gdje su počeli graditi novu halu, a onda i štalu. Njihov ozbiljan poslovni uzlet krenuo je godine 2000., kada su na današnji prostor doselili 50 krava, a onda dokupili još junica iz Austrije i počeli povećavati gospodarstvo.
Marko je završio Srednju gospodarsku školu u Križevcima i nakon što se pozdravio sa školskim obavezama, ozbiljno se, s 19 godina, prihvatio vođenja obiteljskog OPG-a. Primarna djelatnost njegovog OPG-a je veleprodaja kvalitetnog domaćeg mlijeka. Posluje na području Koprivničko-križevačke županije, ali i cijele Hrvatske.
– Tu je u početku bila samo hala i jedan dio štale koji se godinama nadograđivao. Povećavali smo gospodarstvo isključivo vlastitim sredstvima. Otac je ubrzo shvatio da je komplicirano i teško živjeti odvojeno od stoke, da smo mi tamo, a oni tu pa su tako u sklopu štale napravili kuću i započeli smo suživot s našim životinjama – objašnjava Marko te dodaje da se ta odluka pokazala potpuno ispravnom.
– Bolje su nego živi ljudi, a i nemamo problema sa susjedima – šali se.
Imanje je ogromno, podijeljeno na dvije farme, na jednom su krave i suhostaj, na drugoj telad i junice za daljnji rasplod, sve ženski podmladak, jer jedino njih proizvode.
– Stalno rotiramo, u tri mjeseca dobili smo 90 telića. Muški idu od 150-200 kilograma na klaonicu, a ženske ostaju za daljnji uzgoj. Od 2006. godine polagano slažemo podmladak i genetiku, kupovali smo svake godine po 10, 15 junica. Imali smo austrijsku, nizozemsku i sad smo prešli na dansku genetiku i toga se držimo. Kod tog slaganja moguće je utjecati na jedinku primjerice da joj vime bude strukturirano za robotsku vrstu mužnje, da bude otpornija na neke bolesti, modificirati strukturu papaka, građu krave, a isto tako i na strukturu teladi. Junice osjemenjujemo seksiranim sjemenom, znači da se odmah u startu zna da će tele biti žensko. To sjeme je u startu skuplje, ali je isplativije na kraju, s tim nemamo problema, tele nam se i podmlatka ima stalno – objašnjava Marko te napominje kako su temeljem dugogodišnjih ulaganja i napora na korak do toga da više neće morati uvažati junice nego će imati svoj genetski podmladak koji će moći prodavati dalje.
Trenutno na farmi imaju 360 komada grla, 240 krava, a ostatak je junica i teladi. I on nam poput stočara s dugogodišnjim iskustvom ponavlja priču kako se trenutno ovim poslom ne isplati baviti.
– Sve je otišlo gore, poskupio je potrošni materijal, nafta, rezervni dijelovi za strojeve, hrana za životinje, premiksi, održavanje robota, struja, sve je otišlo gore, a cijena mlijeka nije pratila cijene. Trenutno je 0,56 eura ili 4,20 kuna i to sa svim mogućim bonusima i premijama, tvorničkim bonusima, premijom za kvalitetu i PDV. Kad se to oduzme je katastrofalno, a to imamo mi kao veliki proizvođači koji dnevno predajemo oko 4500- 5000 litara – govori Marko.
Prema pričama njegovih roditelja, najbolje vrijeme za mljekarstvo bilo je pred 15 godina.
– Onda se počelo urušavati, došle su krizne godine. Cijena mlijeka tada je bila 4,20 kuna, a litra nafte dvije kune. Sad je nafta bila po 8,5 do 9 kuna i još je k tome nije bilo, a umjetno gnojivo je skočilo preko tisuću kuna za tonu. Nije isto dati 30 tisuća kuna koliko smo dali jedne godine, a godinu dana kasnije isti šleper nas je koštao 120 tisuća kuna – veli Marko.
Tih najboljih godina ljudi su dizali kredite, no euforija je kratko trajala. Priča je bila dobro zamišljena i funkcionirala bi da se država drugačije postavila.
– Da su povrat koji su dobili upumpavali opet u te kredite, bilo bi dobro, nego su ljudi dobivali povrat kapitalnih ulaganja od 60 posto i sve ulupali u luksuz, skupe aute i slično. I onda se dogodilo da su se krave izmuzle, uginule, s njima se nije znalo raditi jer je to bila uvozna stoka, ljudi su ostali bez proizvodnje mlijeka, a kredit su morali vraćati. Fenomenalan je bio grace period kad nisu morali vraćati kredit, onda nije nikom bilo bolje, ali zato kad su se krave zdošle i proizvodnja pala došlo je sve moguće zlo i nisu imali iz čega. Na vrh čaše se natočilo to da je pala cijena mlijeka za 50 posto, sa 4,20 koliko je bila plafon. Jednostavno se ljudi više nisu mogli s tom proizvodnjom pokrivati i masovno su propadali. A davali su se enormno veliki novci, za 30 krava milijun i pol kuna – priča nam i dodaje da zdrav razum nalaže da s tako malo krava to ne možeš povratiti, jer uvijek nešto oboli, ugine, ode u zasušenje.
– Svi su tad samo zbrajali, plus, plus, plus, a nikad nisu računali kompletan trošak u kojem je puno stavki. Mama je uvijek tati govorila da nikad ne računa 100 posto i to se pokazalo ispravnim, jer bi i mi otišli u propast – pojašnjava mladi mljekar koji svoju proizvodnju ne temelji na dnevnoj bazi nego na dugoročni period. U svojem radu slijede visoke standarde što su prepoznali i brojni zadovoljni korisnici, a njihove životinje uživaju puno komociju, posebno unazad godinu dana otkako su nabavili robot za mužnju pa sve ide puno jednostavnije. Zahvaljujući drugom robotu, kravama je hrana dostupna 24 sata na dan. No bez obzira na modernu mehanizaciju, posla na farmama uvijek ima.
– Dođeš na jednu farmu tam’ tele beži okolo, na drugoj se nekaj teli, u sezoni je posao na farmi na tati i ženskom djelu obitelji, a ja i šogor smo na poljima. Dok nije bilo robota svi smo bili na polju, sad smo se modernizirali pa je puno lakše. Kod nas je uvijek neka akcija, nikad nije dosadno, ali nas šest je uključeno u posao pa se nađe i vremena za godišnji odmor – govori te dodaje da su novce za robotsku mužnju osigurali iz EU fondova zahvaljujući dobrom konzultantu čiji projekti uvijek prolaze.
Od lokalne vlasti, odnosno općine nema potpore, no zato su iskoristili županijska sredstva za kupnju junica i okrupnjavanje te kupnju strojeva u iznosu od 50 tisuća kuna, što na milijun kuna troška nije pretjerano, ali je opet neka pomoć.
Ono što ga najviše muči kao mladog proizvođača mlijeka je nedostatak zemlje.
– Tu kod nas je nema, teško je za kupiti, cijena je otišla u nebesa. Nema ni državne zemlje. Zašto ne vrijede ista pravila za sve, 45 hektara je maksimum da može takvo gospodarstvo dobiti, dok ratari imaju po 150, 200, 300 hektara zemlje, a mi stočari koji imamo prednost nemamo niti hektar. Kod nas u Goli državne zemlje ima nešto sitno pa moramo u Đelekovec, Novigrad, Hlebine, no opet ni to nije tak strašno, jer su danas traktori brzi. No za 30-45 hektara ti se isplati otići do tamo, to riješiš u dva tri dana. Trenutno imam u upisniku 68 hektara, sve skupa preko 120 čestica, možete zamisliti kakve su to male parcelice, koliko se potroši goriva dok dođeš od jedne do druge – nezadovoljno će.
Ivančani su se svojevremenu uz proizvodnju mlijeka bavili i tovom, no u sekundarnu proizvodnju poput sireva nisu se nikada upuštali.
– Nema radne snage, ali bi trebalo graditi i novo postrojenje, pa su tu onda brojne inspekcije, dok to sve zadovoljiš, onda dođeš na plac i veliš nekom 30 kuna za kilu sira i on bude rekao da mu je to preskupo. Ne znaju ljudi da za kilu sira treba od osam do 12 litara mlijeka, truda i svega drugoga. Svima je fini domaći sir, ali dok mu veliš cijenu onda se love za glavu – objašnjava.
Na nagradu koja mu je uručena je ponosan.
– Nisam to očekivao, ali ona, ipak, potvrđuje da smo nešto napravili, ne ja samo nego cijela obitelj. Zadovoljstvo bi bilo još veće da je došla ministrica, jer smo tu bila dva najveća proizvođača mlijeka, no njena je posjeta izostala. Na razini države mljekarstvom se bavi još 3000 OPG-ova, no mi Prekodravci se ne damo, ali treba biti racionalan, ako se tak’ nastavi ne znam koliko će se nas nastaviti baviti ovim poslom – zaključio je Marko Ivančan.
